Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 82, a. 1

Hoće li tijela svetih biti netrpatna nakon uskrsnuća

Prigovor 1. Čini se da tijela svetih neće biti netrpatna nakon uskrsnuća. Jer sve što je smrtno, trpatno je. A čovjek će nakon uskrsnuća biti „smrtna razumna životinja“, jer to je definicija čovjeka, koja se nikada neće odvojiti od njega. Dakle, tijelo će biti trpatno.

Prigovor 2. Nadalje, sve što je u mogućnosti imati oblik druge stvari trpatno je u odnosu prema nečemu drugome; jer to je ono što se podrazumijeva pod trpljenjem od druge stvari (De Gener. i). A tijela svetih bit će u mogućnosti za oblik druge stvari nakon uskrsnuća; budući da tvar, ukoliko je pod jednim oblikom, ne gubi svoju mogućnost za drugi oblik. No tijela svetih nakon uskrsnuća imat će zajedničku tvar s elementima, jer će biti obnovljena od iste one tvari od koje su i sada sastavljena. Dakle, bit će u mogućnosti za drugi oblik, pa će tako biti trpatna.

Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu (De Gener. i), suprotnosti imaju naravnu sklonost da djeluju i trpe jedna od druge. A tijela svetih bit će sastavljena od suprotnosti nakon uskrsnuća, upravo kao i sada. Dakle, bit će trpatna.

Prigovor 4. Nadalje, u ljudskom tijelu krv i tjelesne tekućine ponovno će ustati, kako je gore navedeno (pit. 80, čl. 3,4). No bolesti i tome slične patnje nastaju u tijelu zbog protivnosti tjelesnih tekućina. Dakle, tijela svetih bit će trpatna nakon uskrsnuća.

Prigovor 5. Nadalje, stvarni je nedostatak nespojiviji sa savršenstvom nego mogući nedostatak. Ali trpatnost označava samo mogući nedostatak. Budući, dakle, da će u tijelima blaženih postojati određeni stvarni nedostaci, kao što su ožiljci od rana u mučenika, upravo kao što su bili u Kristu, čini se da njihova savršenstva neće trpjeti ako dopustimo da su njihova tijela trpatna.

Naprotiv, sve što je trpatno, raspadljivo je, jer „povećanje trpnje dovodi do gubitka supstancije“. A tijela svetih bit će neraspadljiva nakon uskrsnuća, prema 1 Kor 15,42: „Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti“. Dakle, bit će netrpatna. Nadalje, jače ne trpi od slabijega. No nijedno tijelo neće biti jače od tijela svetih, o kojima je pisano (1 Kor 15,43): „Sije se u slabosti, uskrsava u sili“. Dakle, bit će netrpatna.

Odgovaram: za neku stvar kažemo da je „trpatna“ na dva načina. Prvo u širem smislu, i tako se svako primanje naziva trpnjom, bilo da je primljena stvar prikladna primatelju i usavršava ga, bilo da mu je suprotna i kvari ga. Za proslavljena tijela ne kaže se da su netrpatna uklanjanjem ove vrste trpnje, budući da ništa što pripada savršenstvu ne treba biti uklonjeno od njih. Na drugi način riječ „trpatno“ rabimo u pravom smislu, i tako Damaščanin definira trpnju (De Fide Orth. ii, 22) kao „gibanje protivno naravi“. Zbog toga se neumjereno gibanje srca naziva njegovom trpnjom, dok se umjereno gibanje naziva njegovim djelovanjem. Razlog je tomu taj što se sve što trpi privlači granicama djelatnika, budući da djelatnik usličuje trpatnika sebi, tako da se, dakle, trpatnik kao takav izvlači izvan svojih vlastitih granica unutar kojih je bio zatvoren. Prema tome, uzimajući trpnju u pravom smislu, u tijelima svetih nakon uskrsnuća neće biti nikakve mogućnosti za trpnju; zbog čega se za njih kaže da su netrpatna. Razlog se, međutim, ove netrpatnosti različito pripisuje od strane različitih osoba. Neki je pripisuju stanju elemenata, koje će tada biti drukčije nego što je sada. Jer kažu da će elementi tada ostati s obzirom na supstanciju, ali da će biti lišeni svojih djelatnih i trpatnih kakvoća. Ali to se ne čini istinitim: jer djelatne i trpatne kakvoće pripadaju savršenstvu elemenata, tako da kad bi se elementi obnovili bez njih u tijelu čovjeka koji ponovno ustaje, bili bi manje savršeni nego sada. Štoviše, budući da su te kakvoće vlastiti akcidenti elemenata, uzrokovani njihovim oblikom i tvarju, činilo bi se posve apsurdnim da uzrok ostane, a učinak bude uklonjen. Zbog toga drugi kažu da će kakvoće ostati, ali lišene svojih vlastitih djelatnosti, što Božja moć čini radi očuvanja ljudskoga tijela. No to bi se činilo neodrživim, budući da je djelovanje i trpnja djelatnih i trpatnih kakvoća nužna za mješavinu elemenata, i prema tome kako jedna ili druga prevladava, mješovita tijela razlikuju se u svojim odnosnim sklopovima, a to se mora primijeniti na tijela onih koji ponovno ustaju, jer će ona sadržavati meso i kosti i slične dijelove, od kojih svi zahtijevaju različite sklopove. Štoviše, prema tome, netrpatnost ne bi mogla biti jedan od njihovih darova, jer ne bi uključivala raspoloženje u netrpatnoj supstanciji, nego samo vanjsku zapreku trpnji, naime Božju moć, koja bi mogla proizvesti isti učinak u ljudskom tijelu čak i u ovome stanju života. Dosljedno tome, drugi kažu da će u samome tijelu postojati nešto što sprječava trpnju proslavljenoga tijela, naime narav petoga ili nebeskoga tijela, za koje tvrde da ulazi u sastav ljudskoga tijela radi usklađenoga spajanja elemenata kako bi bili prikladna tvar za razumnu dušu; ali da je u ovome stanju života, zbog prevlasti elementarne naravi, ljudsko tijelo trpatno poput ostalih elemenata, dok će u uskrsnuću prevladavati narav petoga tijela, tako da će ljudsko tijelo postati netrpatno po sličnosti s nebeskim tijelom. Ali to ne može stajati, jer peto tijelo ne ulazi tvarno u sastav ljudskoga tijela, kako je gore dokazano (Sent. ii, D, 12, Q. 1, čl. 1). Štoviše, apsurdno je reći da bi naravna moć, kao što je moć nebeskoga tijela, obdarila ljudsko tijelo svojstvom slave, kao što je netrpatnost proslavljenoga tijela, budući da Apostol Kristovoj moći pripisuje preobrazbu ljudskoga tijela, jer „kakav je zemljani, takvi su i zemljani, a kakav je nebeski, takvi su i nebeski“ (1 Kor 15,48), i „on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svojemu slavnom tijelu, snagom kojom ima moć sve sebi podložiti“ (Fil 3,21). I opet, nebeska narav ne može imati takvu moć nad ljudskim tijelom da mu oduzme njegovu elementarnu narav koja je trpatna po svojim bitnim sastojcima. Dosljedno tome, moramo reći drukčije: svaka trpnja proizlazi iz toga što djelatnik nadvladava trpatnika, inače ga ne bi privukao svojim granicama. No nemoguće je da djelatnik nadvlada trpatnika osim slabljenjem veze koju oblik trpatnika ima nad svojom tvarju, ako govorimo o trpnji koja je protivna naravi, jer o trpnji u tome smislu govorimo sada: budući da tvar nije podložna jednoj od dviju suprotnosti osim prestankom ili barem smanjenjem vlasti koju druga suprotnost ima nad njom. No ljudsko tijelo i sve što ono sadrži bit će savršeno podložno razumnoj duši, kao što će i duša biti savršeno podložna Bogu. Stoga će biti nemoguće da proslavljeno tijelo bude podložno ikakvoj promjeni protivnoj raspoloženju po kojemu ga duša usavršava; i dosljedno tome ta će tijela biti netrpatna.

Odgovor na 1. prigovor: prema Anselmu (Cur Deus Homo ii, 11), „smrtno je uključeno u definiciju čovjeka kod filozofa zato što nisu vjerovali da bi čitav čovjek ikada mogao biti besmrtan, jer nisu imali iskustva o čovjeku drukčije doli u ovome stanju smrtnosti“. Ili možemo reći da, budući da su nam prema Filozofu (Metaph. vi, 12) bitne razlike nepoznate, ponekad se služimo akcidentalnim razlikama kako bismo označili bitne razlike iz kojih akcidentalne razlike proizlaze. Zbog toga se „smrtno“ stavlja u definiciju čovjeka, ne kao da bi smrtnost bila bitna čovjeku, nego zato što je ono što uzrokuje trpatnost i smrtnost u sadašnjem stanju života, naime sastavljenost od suprotnosti, bitno čovjeku, ali to tada neće uzrokovati, zbog pobjede duše nad tijelom.

Odgovor na 2. prigovor: mogućnost je dvostruka, vezana i slobodna: i to vrijedi ne samo za djelatnu nego i za pasivnu mogućnost. Jer oblik veže mogućnost tvari određujući je za jednu stvar, i tako je nadvladava. A budući da u pokvarljivim stvarima oblik ne nadvladava savršeno tvar, on je ne može potpuno vezati kako bi je spriječio da ponekad kroz neku trpnju primi raspoloženje protivno obliku. No u svetih nakon uskrsnuća duša će imati potpunu vlast nad tijelom, i bit će posve nemoguće da izgubi tu vlast, jer će biti nepromjenjivo podložna Bogu, što nije bio slučaj u stanju nevinosti. Dosljedno tome, ta će tijela supstancijalno zadržati istu mogućnost kakvu imaju sada za drugi oblik; no ta će mogućnost ostati vezana pobjedom duše nad tijelom, tako da se nikada neće ostvariti stvarnom trpnjom.

Odgovor na 3. prigovor: elementarne kakvoće jesu oruđa duše, kako se navodi u De Anima ii, text. 38 i dalje, jer je toplina vatre u tijelu životinje u činu prehrane usmjeravana moći duše. Kada je, međutim, glavni djelatnik savršen, i nema nedostatka u oruđu, nikakvo djelovanje ne proizlazi iz oruđa osim u skladu s raspoloženjem glavnoga djelatnika. Dosljedno tome, u tijelima svetih nakon uskrsnuća nikakvo djelovanje ili trpnja neće proizaći iz elementarnih kakvoća koja bi bila protivna raspoloženju duše koja ima u vidu očuvanje tijela.

Odgovor na 4. prigovor: prema Augustinu (Ep. ad Consent. cxlvi) „božanska je moć kadra ukloniti“ koje god kakvoće hoće „iz ovoga vidljivoga i opipljivoga tijela, dok druge kakvoće ostaju“. Stoga, kao što je u određenom pogledu „lišio plamenove kaldejske peći moći gorenja, budući da su tijela dječaka bila sačuvana bez ozljede, dok je u drugom pogledu ta moć ostala, budući da su ti plamenovi proždirali drvo, tako će on ukloniti trpatnost iz tjelesnih tekućina ostavljajući njihovu narav nepromijenjenom“. U samome je članku objašnjeno kako se to postiže.

Odgovor na 5. prigovor: ožiljci od rana neće biti u svetih, niti su bili u Kristu, ukoliko uključuju nedostatak, nego kao znakovi najpostojanije kreposti po kojoj su sveti trpjeli radi pravednosti i vjere: tako da će to povećati njihovu vlastitu radost i radost drugih. Stoga Augustin kaže (De Civ. Dei xxii, 19): „Osjećamo neopisivu ljubav prema blaženim mučenicima tako da želimo vidjeti u tome kraljevstvu ožiljke rana na njihovim tijelima, koje su nosili za Kristovo ime. Možda ćemo ih doista vidjeti, jer ih to neće učiniti manje skladnima, nego slavnijima. Određena će ljepota sjati u njima, ljepota doduše u tijelu, no ne od tijela, nego od kreposti“. Ipak, oni mučenici koji su bili osakaćeni i lišeni svojih udova neće biti bez tih udova u uskrsnuću mrtvih, jer njima je rečeno (Lk 21,18): „Ni vlas vam s glave neće propasti“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.