Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 80, a. 4

Hoće li ponovno ustati sve što je tijelo sadržavalo a pripada istini ljudske naravi

Prigovor 1. Čini se da ono što je bilo u tijelu, a pripada istini ljudske naravi, neće sve ponovno ustati u njemu. Jer hrana se mijenja u istinu ljudske naravi. A ponekad se meso vola ili drugih životinja uzima kao hrana. Ako će, dakle, ponovno ustati sve što je pripadalo istini ljudske naravi, meso vola ili drugih životinja također će ponovno ustati: što je nedopustivo.

Prigovor 2. Nadalje, Adamovo rebro pripadalo je istini ljudske naravi u njemu, kao što naše pripada u nama. Ali Adamovo rebro neće ponovno ustati u Adamu, nego u Evi, inače Eva uopće ne bi ponovno ustala budući da je načinjena od toga rebra. Dakle, sve što je u čovjeku pripadalo istini ljudske naravi neće sve ponovno ustati u njemu.

Prigovor 3. Nadalje, nemoguće je da ista stvar od različitih ljudi ponovno ustane. Ipak, moguće je da nešto u različitim ljudima pripada istini ljudske naravi, na primjer ako bi čovjek blagovao ljudsko meso koje bi se promijenilo u njegovu supstanciju. Dakle, u čovjeku neće ponovno ustati sve što je u njemu pripadalo istini ljudske naravi.

Prigovor 4. Nadalje, ako se kaže da sve blagovano meso ne pripada istini ljudske naravi i da posljedično tome dio njega može možebitno ponovno ustati u jednome čovjeku, a dio u drugome, naprotiv: Čini se da osobito ono što potječe od roditelja pripada istini ljudske naravi. Ali ako bi onaj tko nije blagovao ništa osim ljudskoga mesa rodio djecu, ono što njegovo dijete vuče od njega mora nužno biti od mesa drugih ljudi koje je njegov otac blagovao, budući da sjeme potječe od viška hrane, kako Filozof dokazuje (De Gen. Animal. i). Dakle, ono što pripada istini ljudske naravi u tome djetetu pripadalo je također istini ljudske naravi u drugim ljudima čije je meso njegov otac blagovao.

Prigovor 5. Nadalje, ako se kaže da ono što se promijenilo u sjeme nije bilo ono što pripada istini ljudske naravi u mesu pojedenih ljudi, nego nešto što ne pripada istini ljudske naravi, naprotiv: Pretpostavimo da se netko hrani isključivo zamecima u kojima naizgled nema ničega osim onoga što pripada istini ljudske naravi, budući da sve što je u njima potječe od roditelja. Ako se tada višak hrane promijeni u sjeme, ono što je pripadalo istini ljudske naravi u zamecima, a nakon što oni prime razumnu dušu, uskrsnuće se na njih primjenjuje, mora nužno pripadati istini ljudske naravi u djetetu rođenom od toga sjemena. I tako, budući da se isto ne može ponovno ustati u dva subjekta, bit će nemoguće da sve što je pripadalo istini ljudske naravi u oboma ponovno ustane u oboma.

Naprotiv, sve što je pripadalo istini ljudske naravi usavršila je razumna duša. No ljudsko je tijelo usmjereno na uskrsnuće upravo po tome što ga usavršava razumna duša. Dakle, sve što je pripadalo istini ljudske naravi ponovno će ustati u svakome pojedincu. Nadalje, ako se čovjekovu tijelu oduzme išta što u njemu pripada istini ljudske naravi, to neće biti savršeno tijelo čovjeka. A svaka nesavršenost čovjeka bit će uklonjena pri uskrsnuću, osobito u izabranih, kojima je obećano (Lk 21,18) da im ni vlas s glave neće propasti. Dakle, sve što je u čovjeku pripadalo istini ljudske naravi ponovno će ustati u njemu.

Odgovaram: „Svaka se stvar odnosi prema istini na isti način kao i prema bitku“ (Metaph. ii), jer je stvar istinita onda kada jest onakva kakvom se pojavljuje onome tko je stvarno spoznaje. Iz toga razloga Avicena (Metaph. ii) kaže da je „istina svake stvari svojstvo bitka nepromjenjivo pridodano njoj“. Prema tome, za neku se stvar kaže da pripada istini ljudske naravi zato što pripada pravo bitku ljudske naravi, a to je ono što ima udjela u obliku ljudske naravi, baš kao što je pravo zlato ono koje ima pravi oblik zlata odakle zlato crpi svoj vlastiti bitak. Kako bismo stoga vidjeli što je to što pripada istini ljudske naravi, moramo primijetiti da su postojala tri mišljenja o tome pitanju. Jer neki su tvrdili da ništa iznova ne počinje pripadati istini ljudske naravi i da sve što pripada istini ljudske naravi, sve je to pripadalo istini ljudske naravi kada je ona bila stvorena; i da se to samo po sebi umnaža, tako da je moguće da se sjeme od kojega je dijete rođeno odvoji od toga po roditelju, i da se opet taj odvojeni dio umnaža u djetetu, tako da ono rastom postiže savršenu količinu, i tako dalje, te da se tako umnožio čitav ljudski rod. Zbog toga, prema ovome mišljenju, sve što se proizvodi hranom, premda se čini da ima izgled mesa i krvi, ne pripada istini ljudske naravi. Drugi su držali da se nešto novo dodaje istini ljudske naravi naravnom preobrazbom hrane u ljudsko tijelo, ako promatramo istinu ljudske naravi u vrsti prema čijem je očuvanju usmjeren čin rodiljne moći: ali da ako promatramo istinu ljudske naravi u pojedincu, prema čijem su očuvanju i usavršavanju usmjereni čini hranidbene moći, ono što se dodaje hranom pripada istini ljudske naravi pojedinca ne primarno, nego sekundarno. Jer oni tvrde da se istina ljudske naravi, na prvome mjestu, sastoji u radikalnoj vlažnosti, naime onoj koja je rođena iz sjemena od kojega je ljudski rod izvorno oblikovan: i da ono što se iz hrane mijenja u pravo meso i krv ne pripada u prvom redu istini ljudske naravi u tome pojedincu, nego sekundarno: i da unatoč tome to može u prvom redu pripadati istini ljudske naravi u drugome pojedincu koji je rođen od sjemena onoga prvoga. Jer oni tvrde da je sjeme višak od hrane, bilo pomiješan s nečim što u roditelju prvenstveno pripada istini ljudske naravi, prema nekima, bilo bez ikakve takve primjese, kako drugi tvrde. I tako prehrambena vlažnost u jednome postaje radikalna vlažnost u drugome. Treće je mišljenje da nešto novo počinje prvenstveno pripadati istini ljudske naravi čak i u ovome pojedincu, jer razlikovanje u ljudskom tijelu ne zahtijeva da bilo koji označeni tvarni dio mora nužno ostati tijekom čitava života; bilo koji označeni dio koji se može uzeti ravnodušan je prema tome, dok uvijek ostaje s obzirom na ono što u njemu pripada vrsti, premda s obzirom na ono što je u njemu tvarno može dolaziti i odlaziti. I tako se prehrambena vlažnost ne razlikuje od radikalne sa strane svojega načela (tako da se naziva radikalnom kada je rođena iz sjemena, a prehrambenom kada je proizvedena hranom), nego prije sa strane svršetka, tako da se naziva radikalnom kada dosegne svršetak nastajanja činom rodiljne ili čak hranidbene moći, a prehrambenom kada još nije dosegla taj svršetak, nego je još uvijek na putu davanja hrane. Ova su tri mišljenja potpunije izložena i ispitana u Drugoj knjizi (Sent. ii, D, 30); stoga nema potrebe za ponavljanjem ovdje, osim ukoliko se to tiče spornoga pitanja. Mora se dosljedno tome primijetiti da ovo pitanje zahtijeva različite odgovore prema ovim mišljenjima. Jer prvo mišljenje zbog svojega objašnjenja procesa umnažanja može dopustiti savršenstvo istine ljudske naravi, i s obzirom na broj pojedinaca i s obzirom na dužnu količinu svakoga pojedinca, bez uzimanja u obzir onoga što je proizvedeno iz hrane; jer se to ne dodaje osim radi odupiranja propadanju koje bi moglo proizaći iz djelovanja prirodne topline, kao što se olovo dodaje srebru da se ne bi uništilo pri taljenju. Budući da, dakle, pri uskrsnuću priliči da se ljudska narav obnovi u svojemu savršenstvu, a prirodna toplina ne teži uništiti prirodnu vlažnost, neće biti potrebe da išta što je proizašlo iz hrane ponovno ustane u čovjeku, nego će ponovno ustati samo ono što je pripadalo istini ljudske naravi pojedinca, a to dosiže spomenuto savršenstvo u broju i količini odvajanjem i umnažanjem. Drugo mišljenje, budući da tvrdi kako je ono što je proizvedeno iz hrane potrebno za savršenstvo količine u pojedincu i za umnažanje koje proizlazi iz rađanja, mora nužno priznati da će nešto od ovoga proizvoda iz hrane ponovno ustati: ne sve, međutim, nego samo onoliko koliko se traži za savršenu obnovu ljudske naravi u svim njezinim pojedincima. Otuda ovo mišljenje tvrdi da će sve što je bilo u supstanciji sjemena ponovno ustati u ovome čovjeku koji je rođen od ovoga sjemena; jer to ponajviše pripada istini ljudske naravi u njemu: dok će od onoga što poslije vuče iz prehrane ponovno ustati u njemu samo onoliko koliko je potrebno za savršenstvo njegove količine; a ne sve, jer to ne pripada savršenstvu ljudske naravi, osim ukoliko to narav zahtijeva radi savršenstva količine. Budući da je, međutim, ova prehrambena vlažnost podložna dolaženju i odlaženju, obnova će se provesti ovim redom: ono što je prvo pripadalo supstanciji čovjekova tijela sve će se obnoviti, a od onoga što je dodano drugo, treće i tako dalje, onoliko koliko je potrebno za obnovu količine. To se dokazuje iz dva razloga. Prvo, zato što je ono što je dodano bilo namijenjeno obnovi onoga što je isprva bilo izgubljeno, pa tako ne pripada prvenstveno istini ljudske naravi u istoj mjeri kao ono što je došlo prvo. Drugo, zato što dodavanje strane vlažnosti prvim radikalnim vlažnostima dovodi do toga da čitava mješavina ne sudjeluje u istini specifične naravi tako savršeno kao što je to činila prva: a Filozof navodi kao primjer (De Gener. i) miješanje vode s vinom, koje uvijek slabi snagu vina, tako da na kraju vino postaje vodenasto: pa premda se druga voda privuče u vrstu vina, ona ne sudjeluje u vrsti vina tako savršeno kao prva voda dodana vinu. Upravo tako ono što se naknadno mijenja iz hrane u meso ne dospijeva tako savršeno do vrste mesa kao ono što se promijenilo prvo, i dosljedno tome ne pripada u istom stupnju istini ljudske naravi niti uskrsnuću. Prema tome, jasno je da ovo mišljenje drži kako će cjelina onoga što istini ljudske naravi pripada prvenstveno ponovno ustati, ali ne i cjelina onoga što istini ljudske naravi pripada sekundarno. Treće se mišljenje donekle razlikuje od drugoga, a u nekim se točkama slaže s njim. Razlikuje se po tome što tvrdi da sve što je pod oblikom mesa i kosti pripada istini ljudske naravi, jer ovo mišljenje ne razlikuje kao preostalu u čovjeku tijekom čitava njegova života bilo koju označenu tvar koja bitno i primarno pripada istini ljudske naravi, uz nešto što dolazi i odlazi, što pripada istini ljudske naravi samo radi savršenstva količine, a ne radi primarnoga bitka vrste, kako je drugo mišljenje tvrdilo. Nego ono navodi da svi dijelovi koji nisu izvan nakane stvorene naravi pripadaju istini ljudske naravi, s obzirom na ono što imaju od vrste, budući da tako ostaju; ali ne s obzirom na ono što imaju od tvari, budući da su tako ravnodušni prema dolaženju i odlaženju: tako da trebamo razumjeti kako se ista stvar događa u dijelovima jednoga čovjeka kao i u cjelokupnom stanovništvu jednoga grada, jer se svaki pojedinac smrću odvaja od stanovništva, dok drugi zauzimaju njihovo mjesto: zbog čega dijelovi naroda tvarno teku tamo-amo, ali formalno ostaju, budući da ti drugi zauzimaju upravo one iste službe i položaje s kojih su oni prijašnji otišli, tako da se kaže kako država ostaje ista. Na sličan način, dok određeni dijelovi odlaze, a drugi se obnavljaju u isti oblik i položaj, svi dijelovi teku tamo-amo što se tiče njihove tvari, ali ostaju što se tiče njihove vrste; pa ipak isti onaj čovjek ostaje. S druge strane, treće se mišljenje slaže s drugim jer drži da dijelovi koji dolaze naknadno ne dostižu savršenstvo vrste tako savršeno kao oni koji dolaze prvi: i dosljedno tome treće mišljenje tvrdi da ista stvar ponovno ustaje u čovjeku kako tvrdi i drugo mišljenje, ali ne posve iz istoga razloga. Jer ono drži da će cjelina onoga što je proizvedeno iz sjemena ponovno ustati, ne zato što pripada istini ljudske naravi drukčije od onoga što dolazi poslije, nego zato što savršenije sudjeluje u istini ljudske naravi: koji je isti poredak drugo mišljenje primijenilo na one stvari koje se poslije proizvode iz hrane, u kojoj se točki ova dva mišljenja također slažu.

Odgovor na 1. prigovor: prirodna je stvar ono što jest ne po svojoj tvari, nego po svojemu obliku; stoga, premda onaj dio tvari koji je u jednom trenutku bio pod oblikom goveđega mesa ponovno ustaje u čovjeku pod oblikom ljudskoga mesa, ne slijedi da ponovno ustaje meso vola, nego meso čovjeka: inače bi se moglo zaključiti da će glina od koje je oblikovano Adamovo tijelo ponovno ustati. Drugo mišljenje, međutim, prihvaća ovaj argument.

Odgovor na 2. prigovor: to rebro nije pripadalo savršenstvu pojedinca u Adamu, nego je bilo usmjereno na umnažanje vrste. Stoga ono neće ponovno ustati u Adamu, nego u Evi, baš kao što sjeme neće ponovno ustati u roditelju, nego u rođenome.

Odgovor na 3. prigovor: prema prvome mišljenju lako je odgovoriti na ovaj prigovor, jer pojedeno meso nikada nije pripadalo istini ljudske naravi u onome tko ga je jeo, nego je pripadalo istini ljudske naravi u onome čije je meso bilo pojedeno: i tako će ponovno ustati u ovome potonjem, ali ne u onom prvome. Prema drugom i trećem mišljenju, svatko će ponovno ustati u onome u čemu se najviše približio savršenom sudioništvu moći vrste, a ako se približio jednako u oboma, ponovno će ustati u onome u čemu je bio prvi, jer je u tome prvi bio usmjeren na uskrsnuće sjedinjenjem s razumnom dušom toga čovjeka. Stoga, ako je bilo ikakva viška u pojedenom mesu, koji nije pripadao istini ljudske naravi u prvome čovjeku, bit će moguće da on ponovno ustane u drugome: inače će ono što je pripadalo uskrsnuću u prvome ponovno ustati u njemu, a ne u drugome; ali u drugome njegovo mjesto zauzima ili nešto od onoga što je bio proizvod iz druge hrane, ili ako nikada nije blagovao nikakvu drugu hranu osim ljudskoga mesa, zamjena se vrši Božjom moći onoliko koliko to savršenstvo količine zahtijeva, kao što to čini u onima koji umru prije savršene dobi. Niti to oduzima od brojčane istovjetnosti, kao što to ne čini ni dolaženje i odlaženje dijelova.

Odgovor na 4. prigovor: prema prvome mišljenju na ovaj se argument lako odgovara. Jer to mišljenje tvrdi da sjeme ne nastaje iz viška hrane: tako da se pojedeno meso ne mijenja u sjeme od kojega se dijete rađa. No prema ostala dva mišljenja moramo odgovoriti da je nemoguće da se cjelina pojedenoga mesa promijeni u sjeme, jer se sjeme izdvaja iz hrane nakon mnogo odvajanja, budući da je sjeme konačni višak hrane. Onaj dio pojedenoga mesa koji se promijeni u sjeme pripada istini ljudske naravi u onome rođenom od sjemena više nego u onome od čijega je mesa to sjeme bilo proizvod. Stoga prema već postavljenom pravilu (ad 3), sve što se promijenilo u sjeme ponovno će ustati u osobi rođenoj od sjemena; dok će preostala tvar ponovno ustati u onome od čijega je mesa sjeme bilo proizvod.

Odgovor na 5. prigovor: Zametak se ne tiče uskrsnuća prije nego što biva oživljen razumnom dušom, u kojemu je stanju sjemenskoj supstanciji dodano mnogo toga iz supstancije hrane, budući da se dijete hrani u majčinoj utrobi. Prema tome, pod pretpostavkom da se čovjek hranio takvom hranom, i da je netko bio začet iz njezina viška, ono što je bilo u sjemenskoj supstanciji doista će ponovno ustati u onome rođenom od toga sjemena; osim ako ne sadrži nešto što bi pripadalo sjemenskoj supstanciji u onima iz čijega je pojedenog mesa sjeme proizvedeno, jer bi to ponovno ustalo u prvome, a ne u drugome. Ostatak pojedenoga mesa, ne bivajući promijenjen u sjeme, očito će ponovno ustati u prvome, pri čemu Božja moć nadoknađuje nedostatke u obojici. Prvo mišljenje ne muči ovaj prigovor, budući da ono ne drži da je sjeme iz viška hrane: ali postoje mnogi drugi razlozi protiv njega, kako se može vidjeti u Drugoj knjizi (Sent. ii, D, 30; FP, pit. 119, čl. 2).

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.