Suppl., q. 79, a. 2
Hoće li to biti isti onaj čovjek
Prigovor 1. Čini se da ponovno neće ustati brojčano isti čovjek. Jer prema Filozofu (De Gener. ii): „Sve stvari koje su promijenjene u svojoj pokvarljivoj supstanciji ne ponavljaju se istovjetno“. A takva je čovjekova supstancija u njegovu sadašnjem stanju. Dakle, nakon promjene izvršene smrću isti se čovjek ne može ponoviti.
Prigovor 2. Nadalje, ondje gdje postoji razlika ljudske naravi nema istoga čovjeka: stoga su Sokrat i Platon dva čovjeka, a ne jedan čovjek, budući da svaki ima svoju vlastitu zasebnu ljudsku narav. No ljudska narav onoga koji ponovno ustaje razlikuje se od one koju ima sada. Dakle, on nije brojčano isti čovjek. Manja se premisa može dokazati na dva načina. Prvo, zato što ljudska narav koja je oblik cjeline nije i oblik i supstancija kao što je to duša, nego je samo oblik. A takvi oblici prelaze u potpuno nebiće, pa se dosljedno tome ne mogu obnoviti. Drugo, zato što ljudska narav proizlazi iz sjedinjenja dijelova. No isto sjedinjenje kakvo je bilo prije ne može se ponovno uzeti, jer se ponavljanje protivi istovjetnosti, budući da ponavljanje uključuje broj, dok istovjetnost uključuje jedinstvo, a to je nespojivo jedno s drugim. Ali uskrsnuće je ponovljeno sjedinjenje: dakle, sjedinjenje nije isto, pa dosljedno tome nema ni iste ljudske naravi niti istoga čovjeka.
Prigovor 3. Nadalje, jedan te isti čovjek nije više životinja: stoga ako nije ista životinja, nije ni brojčano isti čovjek. No gdje osjetilo nije isto, nema iste životinje, budući da se životinja definira po primarnom osjetilu, naime dodiru. Ali osjetilo, kako ne ostaje u odvojenoj duši (kako neki tvrde), ne može se ponovno uzeti u istovjetnosti. Dakle, čovjek koji ponovno ustane neće biti brojčano ista životinja, pa dosljedno tome neće biti ni isti čovjek.
Prigovor 4. Nadalje, tvar kipa ima viši stupanj u kipu nego što tvar čovjeka ima u čovjeku: zato što umjetne stvari pripadaju rodu supstancije na temelju svoje tvari, ali naravne stvari na temelju svoga oblika, kako se vidi iz Filozofa (Phys. ii, 1), i opet iz Komentatora (De Anima ii). Ali ako se kip ponovno načini od iste mjedi, neće biti brojčano isti. Dakle, mnogo manje bit će brojčano isti čovjek ako se ponovno oblikuje iz istoga pepela.
Naprotiv, pisano je (Job 19,27): „Njega ja sam ću vidjeti... a ne drugi“, a govori o gledanju nakon uskrsnuća. Dakle, ponovno će ustati brojčano isti čovjek. Nadalje, Augustin kaže (De Trin. viii, 5) da „ponovno ustati nije ništa drugo doli ponovno živjeti“. No osim ako se isti onaj čovjek koji je umro ne vrati u život, ne bi se reklo da ponovno živi. Dakle, ne bi ponovno ustao, što je protivno vjeri.
Odgovaram: nužnost držanja uskrsnuća proizlazi iz ovoga, da čovjek može postići posljednju svrhu radi koje je stvoren; jer se to ne može ostvariti u ovome životu, niti u životu odvojene duše, kako je gore navedeno (pit. 75, čl. 1,2): inače bi čovjek bio stvoren uzalud, kad ne bi mogao postići svrhu radi koje je stvoren. A budući da svrhu treba postići ista ona stvar koja je stvorena za tu svrhu, kako se ne bi činilo da je stvorena bez svrhe, nužno je da isti onaj čovjek ponovno ustane; a to se postiže time što se ista ona duša sjedinjuje s istim onim tijelom. Jer inače ne bi bilo uskrsnuća u pravom smislu riječi ako se ne bi ponovno oblikovao isti čovjek. Stoga je tvrditi da onaj koji ponovno ustaje nije isti onaj čovjek krivovjerno, budući da je protivno istini Pisma koje naviješta uskrsnuće.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof govori o ponavljanju gibanjem ili naravnom promjenom. Jer on pokazuje razliku između povratka koji se događa u nastajanju i propadanju i onoga koji se opaža u gibanju nebesa. Zato što se isto nebo mjesnim gibanjem vraća na početak svoga gibanja, budući da ima pokrenutu neraspadljivu supstanciju. S druge strane, stvari podložne nastajanju i propadanju vraćaju se nastajanjem u vrstovnu, ali ne i u brojčanu istovjetnost, jer se od čovjeka stvara krv, od krvi sjeme, i tako dalje dok se ne rodi čovjek, ne isti onaj čovjek, nego čovjek po vrsti. Na sličan način od vatre nastaje zrak, od zraka voda, od vode zemlja, odakle se proizvodi vatra, ne ista ona vatra, nego ista po vrsti. Otuda je jasno da taj argument, što se tiče značenja Filozofa, ne pogađa bit. Možemo također odgovoriti da oblik drugih stvari podložnih nastajanju i propadanju nije subsistentan po sebi, tako da bi mogao ostati nakon propadanja složenca, kao što je to s razumnom dušom. Jer duša, čak i nakon odvajanja od tijela, zadržava bitak koji joj prirasta kada je u tijelu, a tijelo uskrsnućem biva učinjeno dionikom toga bitka, budući da bitak tijela i bitak duše u tijelu nisu međusobno različiti, inače bi sjedinjenje duše i tijela bilo akcidentalno. Dosljedno tome, nije bilo prekida u supstancijalnom bitku čovjeka, takvoga koji bi učinio nemogućim da se isti onaj čovjek vrati zbog prekida u svojemu bitku, kao što je slučaj s drugim stvarima koje propadaju, čiji je bitak posve prekinut, budući da njihov oblik ne ostaje, a njihova tvar ostaje pod drugim bitkom. Ipak, ni isti onaj čovjek ne vraća se naravnim rađanjem, jer tijelo rođenoga čovjeka nije sastavljeno od čitavoga tijela njegova roditelja: stoga je njegovo tijelo brojčano različito, a dosljedno tome i njegova duša i čitav čovjek.
Odgovor na 2. prigovor: dva su mišljenja o čovještvu i o svakom obliku cjeline. Jer neki kažu da su oblik cjeline i oblik dijela stvarno jedno te isto: ali da se naziva oblikom dijela ukoliko usavršava tvar, a oblikom cjeline ukoliko iz toga proizlazi čitava vrstovna narav. Prema ovome mišljenju čovještvo stvarno nije ništa drugo doli razumna duša: i tako, budući da se ponovno uzima ista ona razumna duša, postojat će isto čovještvo, koje će ostati čak i nakon smrti, premda ne pod vidom čovještva, jer složenac ne crpi vrstovnu narav iz odvojenoga čovještva. Drugo mišljenje, koje se čini bližim istini, jest Avicenino, prema kojemu oblik cjeline nije oblik samo dijela, niti neki drugi oblik osim oblika dijela, nego je cjelina koja proizlazi iz sastavljenosti oblika i tvari, obuhvaćajući oboje u sebi. Taj se oblik cjeline naziva bit ili štastvo. Budući, dakle, da će pri uskrsnuću postojati isto ono tijelo i ista ona razumna duša, nužno će postojati i isto čovještvo. Prvi dokaz koji je dokazivao da će postojati razlika čovještva temeljio se na pretpostavci da je čovještvo neki zaseban oblik koji nadođe na oblik i tvar; što je lažno. Drugi razlog ne opovrgava istovjetnost čovještva, jer sjedinjenje uključuje radnju ili trpnju, pa iako postoji drukčije sjedinjenje, to ne može spriječiti istovjetnost čovještva, jer radnja i trpnja iz kojih je čovještvo proizašlo nisu od biti čovještva, stoga razlika s njihove strane ne uključuje razliku čovještva: jer je jasno da rađanje i uskrsnuće nisu isto gibanje. Ipak, istovjetnost čovjeka koji ustaje s rođenim čovjekom nije time spriječena: i na sličan način nije spriječena ni istovjetnost čovještva ako uzmemo sjedinjenje za sam odnos: jer taj odnos nije bitan za čovještvo, nego ga prati, budući da čovještvo nije jedan od onih oblika koji su sastav ili red (Phys. ii, 1), kao što su oblici stvari proizvedenih vještinom, tako da ako postoji drugi zaseban sastav, postoji i drugi zaseban oblik kuće.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj argument pruža vrlo dobar dokaz protiv onih koji su držali razliku između osjetilne i razumne duše u čovjeku: jer u tom slučaju osjetilna duša u čovjeku ne bi bila neraspadljiva, kao što nije ni u drugim životinjama; pa dosljedno tome u uskrsnuću ne bi bilo iste osjetilne duše, a dosljedno tome ni iste životinje niti istoga čovjeka. Ali ako tvrdimo da je u čovjeku ista duša po svojoj supstanciji i razumna i osjetilna, nećemo naići na poteškoću u ovome pitanju, jer se životinja definira po osjetilu, to jest osjetilnoj duši kao svojemu bitnom obliku: dok po osjetilu, to jest osjetilnoj moći, spoznajemo njezinu definiciju kao po akcidentalnom obliku „koji više nego ijedan drugi pridonosi našoj spoznaji štastva“ (De Anima i, 1). Prema tome, nakon smrti ostaje osjetilna duša, kao i razumna duša, prema svojoj supstanciji: dok osjetilne moći, prema nekima, ne ostaju. A budući da su te moći akcidentalna svojstva, različitost s njihove strane ne može spriječiti istovjetnost čitave životinje, pa čak ni dijelova životinje: niti se moći imaju nazivati savršenstvima ili činima organa osim kao načela djelovanja, poput topline u vatri.
Odgovor na 4. prigovor: kip se može razmatrati na dva načina, ili kao pojedinačna supstancija, ili kao nešto umjetno. A budući da se stavlja u rod supstancije na temelju svoje tvari, slijedi da ako ga razmatramo kao pojedinačnu supstanciju, to je isti onaj kip koji je ponovno načinjen od iste tvari. S druge strane, stavlja se u rod umjetnih stvari ukoliko ima akcidentalni oblik koji, ako se kip uništi, također nestaje. Dosljedno tome, ne vraća se brojčano isti, niti kip može biti brojčano isti. Ali čovjekov oblik, naime duša, ostaje nakon što tijelo propadne: stoga usporedba ne stoji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.