Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 79, a. 1

Hoće li tijelo ponovno ustati brojčano isto

Prigovor 1. Čini se da duša pri uskrsnuću neće biti ponovno sjedinjena s istim istovjetnim tijelom, jer „ne siješ tijelo koje će nastati, nego golo zrno“ (1 Kor 15,37). A Apostol ondje uspoređuje smrt sa sjetvom, a uskrsnuće s plodonošenjem. Dakle, isto tijelo koje se odlaže u smrti ne uzima se natrag pri uskrsnuću.

Prigovor 2. Nadalje, svakom je obliku prilagođena neka tvar prema njegovu stanju, a isto tako svakom djelatniku neko oruđe. A tijelo se uspoređuje s dušom kao tvar s oblikom, i kao oruđe s djelatnikom. Budući, dakle, da pri uskrsnuću duša neće biti u istome stanju kao sada (jer će ili biti posve ponesena u nebeski život uz koji je prionula dok je živjela u svijetu, ili će biti obrvana u život zvijeri ako je živjela poput zvijeri na ovome svijetu), čini se da neće uzeti natrag isto tijelo, nego ili nebesko ili zvjersko tijelo.

Prigovor 3. Nadalje, nakon smrti, kako je gore navedeno (pit. 78, čl. 3), ljudsko se tijelo rastače u elemente. No ti se elementarni dijelovi u koje se ljudsko tijelo rastalilo ne slažu s ljudskim tijelom koje se u njih rastalilo, osim u prvoj tvari, upravo kao što se i bilo koji drugi elementarni dijelovi slažu s tim istim tijelom. Ali kad bi se tijelo imalo oblikovati od tih drugih elementarnih dijelova, ne bi se opisivalo kao brojčano isto. Dakle, neće biti ni isto to tijelo ako se obnovi iz ovih dijelova.

Prigovor 4. Nadalje, ne može biti brojčane istovjetnosti ondje gdje postoji brojčana razlika bitnih dijelova. A oblik mješovitoga tijela, koji je oblik bitni dio ljudskoga tijela, kao njegov oblik, ne može se ponovno uzeti u brojčanoj istovjetnosti. Dakle, tijelo neće biti brojčano isto. Manja se premisa dokazuje ovako: Ono što prelazi u potpuno nebiće ne može se ponovno uzeti u istovjetnosti. To je jasno iz činjenice da ne može biti istovjetnosti ondje gdje postoji razlika postojanja: a postojanje, koje je čin bića, razlikuje se po tome što biva prekinuto, kao što je i svaki prekinuti čin. No oblik mješovitoga tijela smrću prelazi u potpuno nebiće, budući da je tjelesni oblik, a tako i protivne kakvoće iz kojih mješavina proizlazi. Dakle, oblik mješovitoga tijela ne vraća se u istovjetnosti.

Naprotiv, pisano je (Job 19,26): „U svome ću tijelu vidjeti Boga, moga Spasitelja [Vulg.: ‚moga Boga‘]“, gdje govori o gledanju nakon uskrsnuća, kako se vidi iz prethodnih riječi: „U posljednji ću dan ustati iz zemlje“. Dakle, isto će to tijelo ponovno ustati. Nadalje, Damaščanin kaže (De Fide Orth. iv, 27): „Uskrsnuće je ponovno ustajanje onoga što je palo“. Ali tijelo koje sada imamo palo je smrću. Dakle, ponovno će ustati brojčano isto.

Odgovaram: u pogledu ove točke filozofi su griješili, a griješe i određeni moderni krivovjernici. Jer neki su od filozofa dopuštali da se duše odvojene od tijela ponovno sjedinjuju s tijelima, no u tome su griješili na dva načina. Prvo, s obzirom na način ponovnoga sjedinjenja, jer su neki držali da se odvojena duša naravno ponovno sjedinjuje s tijelom putem rađanja. Drugo, s obzirom na tijelo s kojim se ponovno sjedinjuje, jer su držali da to drugo sjedinjenje nije s istim onim tijelom koje je bilo odloženo u smrti, nego s drugim, ponekad iste, ponekad različite vrste. Različite vrste kada je duša, dok je postojala u tijelu, vodila život protivan poretku razuma: stoga je nakon smrti prelazila iz tijela čovjeka u tijelo neke druge životinje čijem se načinu života suobličila u ovome životu, na primjer u tijelo psa zbog požude, u tijelo lava zbog razbojništva i nasilja, i tako dalje; a u tijelo iste vrste kada je duša vodila dobar život u tijelu, te je nakon smrti iskusivši neko blaženstvo, nakon nekoliko stoljeća počela željeti povratak u tijelo; i tako se ponovno sjedinila s ljudskim tijelom. Ovo mišljenje proizlazi iz dva lažna izvora. Prvi je od njih taj što su govorili da duša nije sjedinjena s tijelom bitno kao oblik s tvari, nego samo akcidentalno, kao pokretač s pokrenutim, ili kao čovjek sa svojom odjećom. Otuda im je bilo moguće tvrditi da je duša već postojala prije nego što je bila ulijevana u tijelo rođeno prirodnim rađanjem, kao i to da se sjedinjuje s različitim tijelima. Drugi je taj što su držali da se intelekt ne razlikuje od osjetila osim akcidentalno, tako da bi se za čovjeka reklo da nadmašuje druge životinje u inteligenciji zato što je osjetilna moć u njemu oštrija zbog izvrsnosti njegova tjelesnoga sklopa; i otuda im je bilo moguće tvrditi da čovjekova duša prelazi u dušu nerazumne životinje, osobito kada je ljudska duša naviknuta na zvjerska djela. No ta dva izvora pobija Filozof (De Anima ii, 1), a uslijed njihova pobijanja jasno je da je gore navedeno mišljenje lažno. Na sličan se način pobijaju zablude određenih krivovjernika. Neki su od njih pali u spomenuta mišljenja filozofa: dok su drugi držali da se duše ponovno sjedinjuju s nebeskim tijelima, ili opet s tijelima suptilnima poput vjetra, kako Grgur pripovijeda o nekome carigradskom biskupu u svojemu tumačenju Joba 19,26: „U svome ću tijelu vidjeti svoga Boga“, itd. Štoviše, te iste zablude krivovjernika mogu se pobiti činjenicom da štete istini uskrsnuća kako svjedoči Sveto pismo. Jer ne možemo to nazvati uskrsnućem osim ako se duša ne vrati u isto tijelo, budući da je uskrsnuće ponovno ustajanje, a ustaje ista stvar koja i pada: stoga se uskrsnuće odnosi na tijelo koje nakon smrti pada, prije nego na dušu koja nakon smrti živi. I dosljedno tome, ako to nije isto tijelo koje duša ponovno uzima, to neće biti uskrsnuće, nego prije uzimanje novoga tijela.

Odgovor na 1. prigovor: usporedba se ne odnosi na svaku pojedinost, nego na neke. Jer u sjetvi zrna, posijano zrno i zrno koje se iz njega rodi nisu niti istovjetni, niti u istome stanju, budući da je najprije posijano bez ljuske, a ipak se rađa s njom: a tijelo će ponovno ustati brojčano isto, ali u drukčijem stanju, budući da je bilo smrtno, a ustat će u besmrtnosti.

Odgovor na 2. prigovor: duša koja ponovno ustaje i duša koja živi na ovome svijetu razlikuju se ne u biti, nego s obzirom na slavu i bijedu, što je akcidentalna razlika. Otuda slijedi da se tijelo pri ponovnom ustajanju razlikuje ne u istovjetnosti, nego u stanju, tako da razlika tijela razmjerno odgovara razlici duša.

Odgovor na 3. prigovor: ono što se shvaća kao da je u tvari prije njezina oblika ostaje u tvari nakon propadanja, jer kada se ukloni ono što dolazi poslije, ono što je došlo prije može još uvijek ostati. No, kako Komentator primjećuje na Prvu knjigu Fizike i u De Substantia Orbis, u tvari stvari podložnih nastajanju i propadanju moramo pretpostaviti neodređene dimenzije, zbog kojih je tvar djeljiva, tako da može primiti različite oblike u svojim različitim dijelovima. Stoga nakon odvajanja supstancijalnoga oblika od tvari te dimenzije još uvijek ostaju iste: i dosljedno tome tvar koja postoji pod tim dimenzijama, ma koji oblik primila, više je poistovjećena s onim što je iz nje nastalo nego bilo koji drugi dio tvari koji postoji pod ma kojim oblikom. Tako će tvar koja će se vratiti da obnovi ljudsko tijelo biti ista kao prijašnja tvar toga tijela.

Odgovor na 4. prigovor: kao što jednostavna kakvoća nije supstancijalni oblik elementa, nego njegov vlastiti akcident i raspoloženje po kojemu se njegova tvar čini vlastitom takvome obliku; tako ni oblik mješovitoga tijela, koji je oblik kakvoća što proizlazi iz jednostavnih kakvoća svedenih na sredinu, nije supstancijalni oblik mješovitoga tijela, nego njegov vlastiti akcident i raspoloženje po kojemu tvar treba taj oblik. No ljudsko tijelo nema drugoga supstancijalnog oblika osim ovoga oblika mješovitoga tijela, osim razumne duše, jer kad bi imalo ijedan prethodni supstancijalni oblik, to bi mu dalo supstancijalno biće i uspostavilo bi ga u rodu supstancije: tako da bi duša bila sjedinjena s tijelom koje je već uspostavljeno u rodu supstancije, pa bi se tako duša uspoređivala s tijelom kao što se umjetni oblici uspoređuju sa svojom tvari, s obzirom na to da su uspostavljeni u rodu supstancije po svojoj tvari. Otuda bi sjedinjenje duše s tijelom bilo akcidentalno, što je zabluda drevnih filozofa koju pobija Filozof (De Anima ii, 2). Također bi slijedilo da ljudsko tijelo i svaki njegov dio ne bi zadržali svoja prijašnja imena u istome smislu, što je protivno nauku Filozofa (De Anima ii, 1). Stoga, budući da razumna duša ostaje, nijedan supstancijalni oblik ljudskoga tijela ne propada u potpuno nebiće. A promjena akcidentalnih oblika ne čini razliku u istovjetnosti. Dakle, ponovno će ustati isto to tijelo, budući da se ponovno uzima ista ona tvar, kako je navedeno u prethodnom odgovoru (ad 2).

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.