Suppl., q. 76, a. 2
Je li to zvuk trublje
Prigovor 1. Čini se da zvuk trublje neće biti uzrok našega uskrsnuća. Jer Damaščanin kaže (De Fide Orth. iv): „Moraš vjerovati da će se uskrsnuće dogoditi Božjom voljom, moći i migom“. Budući, dakle, da su to dostatni uzroci našega uskrsnuća, ne bismo smjeli pripisati zvuk trublje kao njegov uzrok.
Prigovor 2. Nadalje, beskorisno je proizvoditi zvukove onome tko ne može čuti. Ali mrtvi neće imati sluh. Dakle, neprikladno je proizvoditi zvuk kako bi ih se probudilo.
Prigovor 3. Nadalje, ako je ijedan zvuk uzrok uskrsnuća, to će biti samo po moći koju je Bog dao zvuku: zbog čega glosa na Ps 68,34: „Dat će glasu svojemu glas moći“, kaže: „da probudi naša tijela“. No od trenutka kada se nekoj stvari dade moć, premda biva dana čudesno, čin koji uslijedi jest naravan, kao što se vidi na slijepcu od rođenja koji je, nakon što mu je vraćen vid, gledao naravno. Dakle, kad bi zvuk bio uzrok uskrsnuća, uskrsnuće bi bilo naravno: što je lažno.
Naprotiv, pisano je (1 Sol 4,15): „Gospodin će sam sići s neba... uz trublju Božju; i mrtvi koji su u Kristu uskrsnut će“. Nadalje, pisano je (Iv 5,28) da će oni „koji su u grobovima čuti glas Sina Božjega... i (Iv 5,25) koji čuju, živjet će“. Taj se glas naziva trubljom, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 43). Dakle, itd.
Odgovaram: uzrok i učinak moraju nužno na neki način biti sjedinjeni zajedno, budući da su pokretač i pokrenuto, tvorac i stvoreno, istodobni (Phys. vii, 2). A Krist koji ponovno uskrsava univocirani je uzrok našega uskrsnuća: stoga pri uskrsnuću tijela priliči da Krist izvede uskrsnuće davanjem nekoga zajedničkog tjelesnog znaka. Prema nekima taj će znak doslovno biti Kristov glas koji zapovijeda uskrsnuće, kao što je zapovjedio moru i oluja je utihnula (Mt 8,26). Drugi kažu da taj znak neće biti ništa drugo doli očito pojavljivanje Sina Božjega u svijetu, prema riječima iz Mt 24,27: „Kao što munja izlazi od istoka i sijeva do zapada, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega“. Ovi se oslanjaju na mjerodavnost Grgura koji kaže da „zvuk trublje nije ništa drugo doli Sin koji se pojavljuje svijetu kao sudac“. Prema tome, vidljiva prisutnost Sina Božjega naziva se njegovim glasom, jer čim se pojavi, sva će se narav pokoriti njegovoj zapovijedi u obnavljanju ljudskih tijela: stoga se opisuje kako dolazi „sa zapovijedi“ (1 Sol 4,15). Na taj se način njegovo pojavljivanje, ukoliko ima snagu zapovijedi, naziva njegovim glasom: koji se glas, ma što bio, ponekad naziva poklikom, kao glasnika koji saziva na sud; ponekad zvukom trublje, bilo zbog njegove razgovjetnosti, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 43), bilo kao u skladu s upotrebom trublje u Starome zavjetu: jer su se trubljom sazivali na vijeće, poticali na boj i pozivali na gozbu; a oni koji ponovno uskrsnu bit će sazvani na sudsko vijeće, na boj u kojemu će se „svijet boriti... protiv nerazumnih“ (Mudr 5,21) i na gozbu vječne svečanosti.
Odgovor na 1. prigovor: u tim riječima Damaščanin dotiče tri stvari s obzirom na tvarni uzrok uskrsnuća: naime, božansku volju koja zapovijeda, moć koja izvršava i lakoću izvršenja, kada dodaje „mig“, po sličnosti s našim poslovima: budući da nam je vrlo lako učiniti ono što biva učinjeno odmah na našu riječ. Ali lakoća je mnogo očitija ako prije nego što kažemo riječ naši sluge izvrše našu volju odmah na prvi znak naše volje, koji se znak naziva migom: i taj je mig svojevrsni uzrok toga izvršenja, ukoliko drugi bivaju njime potaknuti da ispune našu volju. A božanski mig, na koji će se uskrsnuće dogoditi, nije ništa drugo doli znak koji daje Bog, kojemu će se sva narav pokoriti sudjelujući u uskrsnuću mrtvih. Taj je znak isti kao i zvuk trublje, kako je gore objašnjeno.
Odgovor na 2. prigovor: kao što oblici sakramenta imaju moć posvećivanja ne po tome što ih se čuje, nego po tome što se izgovaraju: tako će i ovaj zvuk, ma što bio, imati oruđnu djelotvornost oživljavanja ne po tome što ga se opaža, nego po tome što je izrečen. Upravo tako zvuk titranjem zraka budi spavača, oslobađajući organ opažanja, a ne zato što je spoznat: budući da sud o zvuku koji dopire do ušiju dolazi nakon buđenja i nije njegov uzrok.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj bi razlog vrijedio kada bi moć dana tome zvuku bila potpuno biće u naravi: jer bi tada ono što bi iz njega proizašlo imalo za načelo moć koja je već postala naravna. No ta moć nije te vrste, nego takva kakvu smo gore pripisali oblicima sakramenata (Sent. iv, D, 1; FP, pit. 62, čl. 1,4).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.