Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 76, a. 1

Je li Kristovo uskrsnuće uzrok našega uskrsnuća

Prigovor 1. Čini se da Kristovo uskrsnuće nije uzrok našega uskrsnuća. Jer, ako je dan uzrok, slijedi učinak. Pa ipak, s obzirom na Kristovo uskrsnuće nije odmah uslijedilo uskrsnuće ostalih mrtvih. Dakle, njegovo uskrsnuće nije uzrok našega.

Prigovor 2. Nadalje, učinak ne može postojati ako uzrok ne prethodi. Ali uskrsnuće mrtvih dogodilo bi se čak i da Krist nije uskrsnuo: jer Bog je mogao izbaviti čovjeka na neki drugi način. Dakle, Kristovo uskrsnuće nije uzrok našega.

Prigovor 3. Nadalje, ista stvar proizvodi jedan učinak u čitavoj jednoj te istoj vrsti. A uskrsnuće će biti zajedničko svim ljudima. Budući, dakle, da Kristovo uskrsnuće nije svoj vlastiti uzrok, ono nije uzrok uskrsnuća drugih.

Prigovor 4. Nadalje, učinak zadržava neku sličnost sa svojim uzrokom. Ali uskrsnuće, barem nekih, naime zlih, ne nosi nikakvu sličnost s Kristovim uskrsnućem. Dakle, Kristovo uskrsnuće neće biti uzrok njihova uskrsnuća.

Naprotiv, „U svakome rodu ono što je prvo uzrok je onih koji dolaze poslije njega“ (Metaph. ii, 1). No Krist se, zbog svojega tjelesnog uskrsnuća, naziva „prvinom onih koji usnuše“ (1 Kor 15,20) i „prvorođencem od mrtvih“ (Otk 1,5). Dakle, njegovo je uskrsnuće uzrok uskrsnuća drugih. Nadalje, Kristovo uskrsnuće ima više zajedničkoga s našim tjelesnim uskrsnućem nego s našim duhovnim uskrsnućem koje biva opravdanjem. Ali Kristovo je uskrsnuće uzrok našega opravdanja, kako se vidi iz Rim 4,25, gdje se kaže da je „uskrsnuo radi našega opravdanja“. Dakle, Kristovo je uskrsnuće uzrok našega tjelesnog uskrsnuća.

Odgovaram: Krist se zbog svoje naravi naziva posrednikom između Boga i ljudi: stoga se božanski darovi podjeljuju ljudima posredstvom Kristova čovještva. Kao što se, dakle, ne možemo izbaviti od duhovne smrti osim darom milosti koji podjeljuje Bog, tako se ne možemo izbaviti od tjelesne smrti osim uskrsnućem izvedenim božanskom moći. I zato, kao što je Krist s obzirom na svoju ljudsku narav primio odozgo prvine milosti, a njegova je milost uzrok naše milosti, jer „od punine njegove svi mi primismo... milost na milost“ (Iv 1,16), tako je u Kristu započelo naše uskrsnuće, i njegovo je uskrsnuće uzrok našega. Tako je Krist kao Bog takoreći ekvivočni uzrok našega uskrsnuća, ali kao Bog i čovjek koji uskrsava, on je bliži i, da tako kažemo, univocirani uzrok našega uskrsnuća. Univocirani djelatni uzrok proizvodi svoj učinak u sličnosti sa svojim vlastitim oblikom, tako da je on u odnosu na taj učinak ne samo djelatni nego i uzorni uzrok. To biva na dva načina. Ponekad je taj sam oblik, po kojemu se djelatnik usličuje svojemu učinku, neposredno načelo djelovanja kojim se učinak proizvodi, kao toplina u vatri koja grije: a ponekad nije oblik u pogledu kojega se opaža ta sličnost prvenstveno i neposredno načelo toga djelovanja, nego načela toga oblika. Na primjer, ako bijelac rodi bijelca, bjelina roditelja nije načelo djelatnoga rađanja, a ipak se kaže da je bjelina roditelja uzrok bjeline rođenoga, jer su načela bjeline u roditelju roditeljska načela koja uzrokuju bjelinu u rođenome. Na taj je način Kristovo uskrsnuće uzrok našega uskrsnuća, jer je ista stvar koja je izvela Kristovo uskrsnuće, a to je univocirani djelatni uzrok našega uskrsnuća, radni uzrok našega uskrsnuća, naime moć Kristova božanstva koja je zajednička njemu i Ocu. Stoga je pisano (Rim 8,11): „Onaj koji je Isusa Krista uskrisio od mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela“. I to samo Kristovo uskrsnuće snagom njegova prebivajućega božanstva jest kvazi-oruđni uzrok našega uskrsnuća: budući da su se božanska djelovanja izvodila posredstvom Kristova tijela, kao kakvim oruđem; tako Damaščanin navodi kao primjer (De Fide Orth. iii, 15) dodir njegova tijela kojim je ozdravio gubavca (Mt 8,3).

Odgovor na 1. prigovor: dostatan uzrok proizvodi odmah svoj učinak na koji je neposredno usmjeren, ali ne i učinak na koji je usmjeren posredstvom nečega drugoga, ma kako dostatan bio: tako toplina, ma kako žarka bila, ne uzrokuje toplinu odmah u prvome trenutku, nego odmah počinje uspostavljati gibanje prema toplini, jer je toplina njezin učinak posredstvom gibanja. Za Kristovo se uskrsnuće kaže da je uzrok našega po tome što izvodi naše uskrsnuće ne neposredno, nego posredstvom svojega načela, naime božanske moći koja će izvesti naše uskrsnuće na sliku Kristova uskrsnuća. Božja moć djeluje posredstvom njegove volje koja je najbliža učinku; stoga nije nužno da naše uskrsnuće uslijedi odmah nakon što je on izveo Kristovo uskrsnuće, nego da se dogodi u vrijeme koje je odredila Božja volja.

Odgovor na 2. prigovor: Božja moć nije vezana za neke određene druge uzroke, tako da on ne bi mogao proizvesti njihove učinke bilo neposredno bilo posredstvom drugih uzroka: tako bi on mogao izvesti nastajanje nižih tijela čak i kada ne bi bilo gibanja neba: a ipak prema redu koji je uspostavio u stvarima, gibanje neba jest uzrok nastajanja nižih tijela. Na sličan način, prema redu koji je božanska providnost odredila ljudskim stvarima, Kristovo je uskrsnuće uzrok našega: a ipak je on mogao odrediti drugi red, i tada bi naše uskrsnuće imalo drugi uzrok koji je Bog odredio.

Odgovor na 3. prigovor: ovaj razlog vrijedi kada sve stvari jedne vrste imaju isti red prema prvome uzroku učinka koji se ima proizvesti u čitavoj toj vrsti. Ali to nije tako u ovome slučaju, jer je Kristovo čovještvo bliže njegovu božanstvu, čija je moć prvi uzrok uskrsnuća, nego čovještvo drugih. Stoga je Kristovo božanstvo prouzročilo njegovo uskrsnuće neposredno, ali uzrokuje uskrsnuće drugih posredstvom Krista-čovjeka koji ponovno uskrsava.

Odgovor na 4. prigovor: uskrsnuće svih ljudi nosit će neku sličnost s Kristovim uskrsnućem s obzirom na ono što pripada životu naravi, s obzirom na što su svi bili suobličeni Kristu. Stoga će svi ponovno ustati na besmrtan život; ali u svetima koji su bili suobličeni Kristu milošću bit će suobličenost s obzirom na stvari koje pripadaju slavi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.