Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 72, a. 2

Trebamo li ih usrdno moliti da mole za nas

Prigovor 1. Čini se da ne bismo trebali zazivati svece da mole za nas. Jer nijedan čovjek ne traži od nečijih prijatelja da mole za njega, osim ukoliko vjeruje da će lakše naći naklonost kod njih. Ali Bog je beskonačno milosrdniji od bilo kojega sveca, pa je posljedično Njegova volja lakše sklona dati nam milostivo uslišanje nego volja sveca. Dakle, činilo bi se nepotrebnim činiti svece posrednicima između nas i Boga, kako bi se oni zauzimali za nas.

Prigovor 2. Nadalje, ako ih trebamo usrdno moliti da mole za nas, to je samo zato što znamo da je njihova molitva prihvatljiva Bogu. No među svecima što je čovjek svetiji, to je njegova molitva prihvatljivija Bogu. Dakle, trebali bismo uvijek tražiti od većih svetaca da posreduju za nas kod Boga, a nikada od manjih.

Prigovor 3. Nadalje, Krist se, čak i kao čovjek, naziva „Svetinjom nad svetinjama“, i Njemu, kao čovjeku, pripada moliti. Ipak nikada ne zazivamo Krista da moli za nas. Dakle, ne bismo trebali tražiti ni od drugih svetaca da to čine.

Prigovor 4. Nadalje, kad god jedna osoba posreduje za drugu na molbu ove potonje, ona predočuje njezinu molbu onome kod koga posreduje za nju. No nepotrebno je predočivati išta onome kome su sve stvari prisutne. Dakle, nepotrebno je činiti svece našim posrednicima kod Boga.

Prigovor 5. Nadalje, nepotrebno je činiti neku stvar ako bi se bez njezina činjenja svrha radi koje se čini postigla na isti način, ili se uopće ne bi postigla. No sveti bi molili za nas upravo jednako, ili ne bi molili za nas uopće, molili mi njima ili ne: jer ako smo dostojni njihovih molitava, oni bi molili za nas čak i kada ne bismo molili njima, dok ako smo nedostojni, oni ne mole za nas čak i ako ih to zamolimo. Dakle, čini se posve nepotrebnim zazivati ih da mole za nas.

Naprotiv, pisano je (Job 5,1): „Zazovi... hoće li ti se tko odazvati, i okreni se komu od svetih“. No, kako Grgur kaže (Moral. v, 30) o ovome mjestu, „Boga zazivamo kada Ga usrdno molimo u poniznoj molitvi“. Zato kada želimo moliti Boga, trebali bismo se okrenuti svecima, da oni mole Boga za nas. Nadalje, sveti koji su na nebu prihvatljiviji su Bogu nego oni koji su na putu. No mi bismo trebali činiti svece koji su na putu našim posrednicima kod Boga, prema primjeru Apostola koji je rekao (Rim 15,30): „Zaklinjem vas... braćo, po Gospodinu našemu Isusu Kristu i po ljubavi Duha, da se borite zajedno sa mnom u molitvama za me Bogu“. Mnogo više, dakle, trebali bismo tražiti od svetaca koji su na nebu da nam pomognu svojim molitvama Bogu. Nadalje, dodatni argument pruža uobičajena praksa Crkve koja traži molitve svetaca u Litanijama.

Odgovaram: prema Dioniziju (Eccl. Hier. v) red koji je Bog uspostavio među stvarima jest taj da „posljednje treba k Bogu privoditi po onima koji su u sredini“. Zato, budući da su sveti koji su na nebu najbliži Bogu, red božanskoga zakona zahtijeva da mi, koji dok boravimo u tijelu putujemo daleko od Gospodina, budemo privedeni natrag k Bogu po svecima koji su između nas i Njega: a to se događa kada božanska dobrota izlijeva svoj učinak u nas po njima. I budući da bi naš povratak k Bogu trebao odgovarati istjecanju Njegovih dobročinstava na nas, kao što božanske milosti dopiru do nas posredstvom zagovora svetih, tako bismo i mi njihovim posredstvom trebali biti privedeni natrag k Bogu, kako bismo ponovno primili Njegove milosti. Otuda dolazi da ih činimo svojim zagovornicima kod Boga, i takoreći svojim posrednicima, kada tražimo od njih da mole za nas.

Odgovor na 1. prigovor: nije zbog ikakva nedostatka u Božjoj moći to što On djeluje posredstvom sekundarnih uzroka, nego radi savršenstva reda svemira, te mnogostrukijega izlijevanja Njegove dobrote na stvari, kroz Njegovo podjeljivanje na njih ne samo dobrote koja je njima vlastita, nego i sposobnosti uzrokovanja dobrote u drugima. Upravo tako nije zbog ikakva nedostatka u Njegovu milosrđu to što moramo tražiti Njegovu blagost po molitvama svetaca, nego zato da se spomenuti red u stvarima očuva.

Odgovor na 2. prigovor: premda su veći sveti prihvatljiviji Bogu od manjih, katkada je korisno moliti se manjima; i to iz pet razloga. Prvo, zato što katkada netko ima veću pobožnost prema manjemu svecu nego prema većemu, a učinak molitve uvelike ovisi o nečijoj pobožnosti. Drugo, radi izbjegavanja dosade, jer stalna usredotočenost na jednu stvar zamara čovjeka; dok se molitvom različitim svecima žar naše pobožnosti takoreći iznova budi. Treće, zato što je nekim svecima dano vršiti svoje pokroviteljstvo u određenim posebnim slučajevima, na primjer svetom Antunu protiv paklenoga ognja. Četvrto, da bismo svima iskazali dužnu čast. Peto, zato što molitve nekolicine katkada postižu ono što se ne bi postiglo molitvama jednoga.

Odgovor na 3. prigovor: molitva je čin, a čini pripadaju pojedinačnim osobama [supposita]. Zato, kada bismo rekli: „Kriste, moli za nas“, osim ako bismo nešto dodali, činilo bi se da se to odnosi na Kristovu osobu, pa posljedično da se slaže sa zabludom bilo Nestorija, koji je u Kristu razlikovao osobu sina čovječjega od osobe Sina Božjega, bilo Arija, koji je tvrdio da je osoba Sina manja od Oca. Zato radi izbjegavanja tih zabluda Crkva ne kaže: „Kriste, moli za nas“, nego „Kriste, usliši nas“ ili „smiluj nam se“.

Odgovor na 4. prigovor: kako ćemo reći dalje (čl. 3), za svece se kaže da predočuju naše molitve Bogu, ne kao da bi Ga izvješćivali o Njemu nepoznatim stvarima, nego zato što mole Boga da tim molitvama podijeli milostivo uslišanje, ili zato što traže božansku istinu o njima, naime što bi trebalo učiniti prema Njegovoj providnosti.

Odgovor na 5. prigovor: osoba biva učinjena dostojnom molitava nekoga sveca za nju samom činjenicom što u svojoj potrebi pribjegava njemu s čistom pobožnošću. Zato nije nepotrebno moliti se svecima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.