Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 72, a. 1

Znaju li sveti za naše molitve

Prigovor 1. Čini se da sveti ne znaju za naše molitve. Jer glosa na Iz 63,16 [tekst navodi Iz 62,16]: „Ti si naš otac, a Abraham nas ne zna, i Izrael nas se ne sjeća“, kaže da „mrtvi sveti ne znaju što živi, čak ni njihova vlastita djeca, čine“. To je preuzeto od Augustina (De Cura pro Mort. xiii), gdje on navodi spomenuti autoritet, a njegove su sljedeće riječi: „Ako tako veliki ljudi kao što su praoci nisu znali što se događa s narodom poteklim od njih, kako se mrtvi mogu baviti motrenjem i pomaganjem poslovâ i djelâ živih?“ Dakle, sveti ne mogu biti upoznati s našim molitvama.

Prigovor 2. Nadalje, sljedeće su riječi upućene kralju Jošiji [tekst navodi Joasu] (2 Kr 22,20): „Zato“ (tj. jer si plakao preda mnom), „pridružit ću te ocima tvojim... da tvoje oči ne vide sve nevolje koje ću svaliti na ovo mjesto“. No Jošija ne bi zadobio takvu prednost od svoje smrti kada bi nakon smrti znao što se događa s njegovim narodom. Dakle, sveti nakon smrti ne znaju naša djela, pa tako nisu upoznati s našim molitvama.

Prigovor 3. Nadalje, što je čovjek savršeniji u ljubavi, to više pomaže svome bližnjemu kada je ovaj potonji u opasnosti. No sveti u ovome životu bdiju nad svojim bližnjim, osobito nad svojom rodbinom, kada su ovi u opasnosti, i očito im pomažu. Budući da je, dakle, nakon smrti njihova ljubav mnogo veća, kada bi bili upoznati s našim djelima, još bi mnogo više bdjeli nad svojim prijateljima i rodbinom te im pomagali u njihovim potrebama: a ipak, čini se, to ne čine. Dakle, čini se da naša djela i molitve njima nisu poznati.

Prigovor 4. Nadalje, kao što sveti nakon smrti gledaju Riječ, tako je gledaju i anđeli o kojima se navodi (Mt 18,10) da „anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega“. Ipak anđeli gledajući Riječ ne znaju zbog toga sve stvari, budući da niže anđele od njihova manjka spoznaje čiste viši anđeli [Usp. FP, pit. 106, čl. 1], kako izjavljuje Dionizije (Coel. Hier. vii). Dakle, premda sveti gledaju Riječ, oni ne vide u njoj naše molitve i druge stvari koje se događaju u našem pogledu.

Prigovor 5. Nadalje, samo je Bog istražitelj srdaca. No molitva ima sjedište poglavito u srcu. Dakle, samo Bogu pripada poznavati naše molitve. Zato su naše molitve nepoznate svecima.

Naprotiv, Grgur, tumačeći Job 14,21: „Bili mu sinovi na časti ili na sramoti, on to neće razumjeti“, kaže (Moral. xii): „To se ne odnosi na duše svetih, jer budući da imaju uvid u slavu Svemogućega Boga, nipošto ne smijemo vjerovati da je išta izvan te slave njima nepoznato“. Dakle, oni su upoznati s našim molitvama. Nadalje, Grgur kaže (Dial. ii): „Sva su stvorenja malena duši koja gleda Boga: jer koliko god malo vidjela od Stvoriteljeva svjetla, svaka joj se stvorena stvar čini skraćenom“. No očito je da je glavna zapreka da duše svetih budu upoznate s našim molitvama i drugim događajima u našem pogledu to što su daleko udaljene od nas. Budući da, dakle, udaljenost ne sprječava te stvari, kako proizlazi iz navedenoga autoriteta, čini se da su duše svetih upoznate s našim molitvama i s onim što se ovdje dolje događa. Nadalje, osim ako ne bi bile svjesne onoga što se događa u našem pogledu, ne bi molile za nas, budući da ne bi znale za naše potrebe. Ali to je Vigilancijeva zabluda, kako Jeronim tvrdi u svom pismu protiv njega. Dakle, sveti su upoznati s onim što se događa u našem pogledu.

Odgovaram: božanska je bit dostatno posredništvo za spoznaju svih stvari, a to je očito iz činjenice da Bog, gledajući svoju bit, vidi sve stvari. Ali ne slijedi da tko god gleda Božju bit zna sve stvari, nego samo oni koji obuhvaćaju bit Božju [Usp. FP, pit. 12, čl. 7,8]: upravo kao što ni spoznaja nekoga načela ne uključuje spoznaju svega što slijedi iz toga načela osim ako se ne obuhvati cjelokupna snaga načela. Zato, budući da duše svetih ne obuhvaćaju božansku bit, ne slijedi da znaju sve što se može spoznati po božanskoj biti, zbog kojega razloga više anđeli poučavaju niže o određenim stvarima, premda svi oni gledaju bit Božju; nego svaki od blaženika nužno mora vidjeti u božanskoj biti onoliko drugih stvari koliko savršenstvo njegova blaženstva zahtijeva. Jer savršenstvo čovjekova blaženstva zahtijeva od njega da ima što god hoće, i da ne želi ništa krivo: a svatko hoće s pravom voljom spoznati ono što se tiče njega samoga. Stoga, budući da svecima ne nedostaje nikakva ispravnost, oni žele znati ono što se tiče njih samih, pa posljedično tome slijedi da to znaju u Riječi. No njihovoj slavi pripada to da pomažu potrebitima za njihovo spasenje: jer tako postaju Božji suradnici, „od čega ništa nije bogolikije“, kako Dionizije izjavljuje (Coel. Hier. iii). Zato je očito da su sveti upoznati s onim stvarima koje se traže za tu svrhu; pa je tako bjelodano da u Riječi znaju zavjete, pobožnosti i molitve onih koji pribjegavaju njihovoj pomoći.

Odgovor na 1. prigovor: Augustinova se izreka ima razumjeti kao da se odnosi na naravnu spoznaju odijeljenih duša, koja je spoznaja lišena nejasnoće u svetim ljudima. Ali on ne govori o njihovoj spoznaji u Riječi, jer jasno je da kada je Izaija to rekao, Abraham nije imao takvu spoznaju, budući da nitko nije došao do gledanja Boga prije Kristove muke.

Odgovor na 2. prigovor: premda sveti, nakon ovoga života, znaju što se događa ovdje dolje, ne smijemo vjerovati da se žaloste spoznajući nevolje onih koje su ljubili na ovome svijetu: jer oni su toliko ispunjeni nebeskom radošću da žalost ne nalazi mjesta u njima. Zato ako nakon smrti i znaju za nevolje svojih prijatelja, njihova je žalost preduhitrena njihovim uklanjanjem s ovoga svijeta prije nego što njihove nevolje nastupe. Možda bi se, međutim, neproslavljene duše donekle žalostile kada bi bile svjesne stiske svojih milih; i budući da Jošijina duša nije bila proslavljena čim je izišla iz njegova tijela, u tome pogledu Augustin rabi ovaj argument kako bi pokazao da duše mrtvih nemaju spoznaju o djelima živih.

Odgovor na 3. prigovor: duše svetaca imaju svoju volju posve suobličenu s božanskom voljom čak i s obzirom na htijene stvari; i posljedično, premda zadržavaju ljubav prema svome bližnjemu, ne pomažu mu drukčije nego što vide da je u skladu s rasporedbom božanske pravednosti. Ipak, valja vjerovati da oni uvelike pomažu svome bližnjemu zagovarajući ga kod Boga.

Odgovor na 4. prigovor: premda ne slijedi da oni koji gledaju Riječ vide sve stvari u Riječi, oni vide one stvari koje pripadaju savršenstvu njihova blaženstva, kako je gore rečeno.

Odgovor na 5. prigovor: samo Bog po sebi zna misli srca: ipak drugi ih znaju ukoliko su im objavljene, bilo njihovim gledanjem Riječi bilo bilo kojim drugim sredstvom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.