Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 70, a. 3

Može li odijeljena duša trpjeti od tvarnoga ognja

Prigovor 1. Čini se da odijeljena duša ne može trpjeti od tjelesnoga ognja. Jer Augustin kaže (Gen. ad lit. xii): „Stvari koje djeluju na dušu dobro ili loše nakon njezina odjeljenja od tijela, nisu tjelesne nego nalikuju tjelesnim stvarima“. Dakle, odijeljena se duša ne kažnjava tjelesnim ognjem.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin (Gen. ad lit. xii) kaže da je „djelatnik uvijek izvrsniji od trpnika“. No nemoguće je da ijedno tijelo bude izvrsnije od odijeljene duše. Dakle, ona ne može trpjeti od tijela.

Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu (De Gener. i) i Boetiju (De Duab. Natur.) samo one stvari koje se slažu u tvari jesu djelatne i trpeće u odnosu jedna prema drugoj. Ali duša i tjelesni oganj ne slažu se u tvari, budući da nema zajedničke tvari duhovnim i tjelesnim stvarima: zbog čega se ne mogu pretvoriti jedno u drugo, kako kaže Boetije (De Duab. Natur.). Dakle, odijeljena duša ne trpi od tjelesnoga ognja.

Prigovor 4. Nadalje, što god trpi, prima nešto od djelatnika. Dakle, ako duša trpi od tjelesnoga ognja, primit će nešto od njega. No što god se u nečemu prima, prima se prema načinu primatelja. Dakle, ono što se u duši prima od ognja, nalazi se u njoj ne tvarno nego duhovno. No oblici stvari koji duhovno postoje u duši njezina su savršenstva. Dakle, premda se dopusti da duša trpi od tjelesnoga ognja, to neće pridonositi njezinoj kazni, nego prije njezinu savršenstvu.

Prigovor 5. Nadalje, ako se kaže da se duša kažnjava samim time što gleda oganj, kako se čini da Grgur kaže (Dial. iv, 29). Naprotiv, ako duša gleda oganj pakla, ona ga ne može gledati osim umnim viđenjem, budući da nema organe kojima se vrši osjetno ili maštovno viđenje. Ali čini se nemogućim da umno viđenje bude uzrok žalosti, budući da „nema žalosti suprotne užitku razmatranja“, prema Filozofu (Topic. i, 13). Dakle, duša se ne kažnjava tim viđenjem.

Prigovor 6. Nadalje, ako se kaže da duša trpi od tjelesnoga ognja time što biva njime zadržavana, upravo kao što je sada zadržana tijelom dok živi u tijelu; naprotiv, duša dok živi u tijelu biva zadržana tijelom ukoliko nastaje jedna stvar od duše i tijela, kao od oblika i tvari. Ali duša neće biti oblik toga tjelesnoga ognja. Dakle, oganj je ne može zadržati na spomenuti način.

Prigovor 7. Nadalje, svaki tjelesni djelatnik djeluje dodirom. No tjelesni oganj ne može biti u dodiru s dušom, budući da je dodir samo između tjelesnih stvari čije se međe sastaju. Dakle, duša ne trpi od toga ognja.

Prigovor 8. Nadalje, organski djelatnik ne djeluje na udaljeni predmet, osim djelovanjem na posredne predmete; zbog čega može djelovati na određenoj udaljenosti razmjerno svojoj snazi. No duše, ili barem demoni na koje se ovo jednako primjenjuje, katkada su izvan mjesta pakla, budući da se katkada ukazuju ljudima čak i na ovome svijetu: a ipak tada nisu slobodni od kazne, jer kao što slava svetih nikada nije prekinuta, tako nije ni kazna prokletih. Pa ipak ne nalazimo da sve posredne stvari trpe od ognja pakla: niti je, opet, vjerodostojno da ijedna tjelesna stvar elementarne naravi ima toliku snagu da njezino djelovanje može doprijeti do tolike udaljenosti. Dakle, ne čini se da muke koje trpe duše prokletih nanosi tjelesni oganj.

Naprotiv, mogućnost trpljenja od tjelesnoga ognja jednako je dosljedna s odijeljenim dušama kao i s demonima. No demoni trpe od njega budući da se kažnjavaju onim ognjem u koji će tijela prokletih biti bačena nakon uskrsnuća, a koji nužno mora biti kao tjelesni oganj. To je očito iz riječi našega Gospodina (Mt 25,41): „Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu“ itd. Dakle, i odijeljene duše mogu trpjeti od toga ognja. Nadalje, kazna treba odgovarati grijehu. No u griješenju duša se podvrgnula tijelu grešnom požudom. Dakle, pravedno je da bude kažnjena time što će biti podvrgnuta tjelesnoj stvari trpeći od nje. Nadalje, veće je sjedinjenje između oblika i tvari nego između djelatnika i trpnika. No različitost duhovne i tjelesne naravi ne pririječi duši da bude oblik tijela. Dakle, ona nije zapreka ni njezinu trpljenju od tijela.

Odgovaram: pod pretpostavkom da se oganj pakla ne naziva tako metaforički, niti je maštovni oganj, nego stvarni tjelesni oganj, moramo nužno reći da će duša trpjeti kaznu od tjelesnoga ognja, budući da je naš Gospodin rekao (Mt 25,41) da je taj oganj pripravljen đavlu i njegovim anđelima, koji su netjelesni upravo kao i duša. Ali kako to da oni mogu tako trpjeti, tumači se na mnoge načine. Jer neki su rekli da sama činjenica što duša vidi oganj čini da duša trpi od ognja: zbog čega Grgur (Dial. iv, 29) kaže: „Duša trpi od ognja samim time što ga gleda“. Ali to se ne čini dovoljnim, jer što god se gleda, samom činjenicom što se gleda, savršenstvo je onoga koji gleda; zbog čega ne može pridonositi njegovoj kazni, kao viđeno. Katkada je, međutim, kaznene ili neugodne naravi akcidentalno, ukoliko se, naime, shvaća kao nešto štetno, te posljedično tome, osim činjenice da duša vidi oganj, nužno mora postojati neki odnos duše prema ognju, prema kojemu je oganj štetan za dušu. Zato su drugi rekli da, premda tjelesni oganj ne može opeći dušu, duša ga ipak shvaća kao štetna za sebe, te je kao posljedica toga shvaćanja obuzeta strahom i žalošću, u ispunjenju Ps 14,5: „Ustreptat će od straha gdje straha nije bilo“. Otuda Grgur kaže (Dial. iv, 29) da „duša gori gledajući sebe u plamenu“. Ali i to se čini nedostatnim, jer bi u tome slučaju duša trpjela od ognja, ne u stvarnosti nego samo u poimanju: jer premda stvarna strast žalosti ili boli može proizići iz lažne mašte, kako primjećuje Augustin (Gen. ad lit. xii), ne može se s obzirom na tu strast reći da netko stvarno trpi od te stvari, nego od slike te stvari koja je prisutna u mašti. Štoviše, ova vrsta trpljenja bila bi manje nalik stvarnom trpljenju nego ono koje proizlazi iz maštovnoga viđenja, budući da se za ovo potonje navodi da proizlazi iz stvarnih slika stvari, koje slike duša nosi sa sobom, dok ono prvo proizlazi iz lažnih tlapnji koje zabludjela duša zamišlja: a k tome, nije vjerojatno da bi odijeljene duše ili demoni, koji su obdareni oštrom inteligencijom, smatrali da im tjelesni oganj može naškoditi, ako time nipošto ne bi bili pogođeni. Zato drugi kažu kako je nužno priznati da duša čak stvarno trpi od tjelesnoga ognja: zbog čega Grgur kaže (Dial. iv, 29): „Možemo prikupiti iz riječi Evanđelja da duša trpi od ognja ne samo gledajući ga, nego i osjećajući ga“. Oni tumače mogućnost toga ovako. Kažu da se ovaj tjelesni oganj može promatrati na dva načina. Prvo, kao tjelesna stvar, i tako nema moć djelovati na dušu. Drugo, kao oruđe osvete božanske pravednosti. Jer red božanske pravednosti zahtijeva da duša koja se griješeći podvrgnula tjelesnim stvarima bude njima podvrgnuta također i u kazni. No oruđe djeluje ne samo snagom svoje vlastite naravi, nego također i snagom glavnoga djelatnika: stoga nije nerazložno ako taj oganj, budući da djeluje snagom duhovnoga djelatnika, djeluje na duh čovjeka ili demona, na isti način kako smo protumačili posvećenje duše sakramentima (III, pit. 62, čl. 1,4). Ali, opet, čini se da to ne dostaje, budući da svako oruđe, djelujući na ono na čemu se instrumentalno rabi, ima svoje vlastito su-naravno djelovanje pored onoga djelovanja kojim djeluje snagom glavnoga djelatnika: zapravo upravo ispunjavajući ono prvo ostvaruje ovo potonje djelovanje, kao što u krštenju, pranjem tijela voda posvećuje dušu, a pila piljenjem drva proizvodi oblik kuće. Zato moramo dopustiti da oganj vrši na dušu djelovanje koje je su-naravno ognju, kako bi mogao biti oruđe božanske pravednosti u kažnjavanju grijeha: i iz toga razloga moramo reći da tijelo ne može naravno djelovati na duh, niti mu na bilo koji način biti štetno ili mučno, osim ukoliko je ovaj potonji na neki način sjedinjen s tijelom: jer tako opažamo da „tijelo propadljivo otežava dušu“ (Mudr 9,15). No duh je sjedinjen s tijelom na dva načina. Na jedan način kao oblik s tvari, tako da iz njihova sjedinjenja jednostavno nastaje jedna stvar: i duh koji je tako sjedinjen s tijelom i oživljuje tijelo i na neki je način opterećen tijelom: ali nije tako duh čovjeka ili demona sjedinjen s tjelesnim ognjem. Na drugi način kao što je pokretač sjedinjen s pokrenutim stvarima, ili kao što je smještena stvar sjedinjena s mjestom, upravo kao što su netjelesne stvari na mjestu. Na taj su način stvoreni netjelesni duhovi ograničeni na mjesto, budući na jednome mjestu na takav način da nisu na drugome. No premda je po svojoj naravi tjelesna stvar kadra ograničiti netjelesnoga duha na mjesto, ona po svojoj naravi nije kadra zadržati netjelesnoga duha na mjestu na koje je ograničen, i tako ga vezati za to mjesto da ne može tražiti drugo, budući da duh nije po naravi na mjestu tako da bi bio podložan mjestu. Ali tjelesnom se ognju omogućuje kao oruđu osvete božanske pravednosti da tako zadrži duha; i tako ima kazneni učinak na njega, sprječavajući ga u ispunjavanju njegove vlastite volje, to jest sprječavajući ga da djeluje gdje hoće i kako hoće. Taj način tvrdi Grgur (Dial. iv, 29). Jer objašnjavajući kako duša može trpjeti od toga ognja osjećajući ga, izražava se ovako: „Budući da Istina proglašava bogatoga grešnika osuđenim na oganj, hoće li ijedan mudar čovjek poreći da su duše zlih zatvorene u plamenu?“ Julijan [Biskup Toleda, Prognostic ii, 17] kaže isto kako navodi Učitelj (Sent. iv, D, 44): „Ako netjelesnoga duha živoga čovjeka drži tijelo, zašto ga nakon smrti ne bi držao tjelesni oganj?“ a Augustin kaže (De Civ. Dei xxi, 10) da „upravo kao što je, premda je duša duhovna a tijelo tjelesno, čovjek tako sazdan da je duša sjedinjena s tijelom dajući mu život, te zbog toga sjedinjenja začinje veliku ljubav prema svome tijelu, tako je privezana uz oganj, primajući kaznu od njega, te iz toga sjedinjenja začinje odvratnost“. Shodno tome moramo spojiti sve spomenute načine zajedno, kako bismo savršeno razumjeli kako duša trpi od tjelesnoga ognja: tako da kažemo da je oganj po svojoj naravi kadar imati netjelesnoga duha sjedinjenoga sa sobom kao što je smještena stvar sjedinjena s mjestom; da mu je kao oruđu božanske pravednosti omogućeno držati ga takoreći okovana, i u tome je pogledu taj oganj doista štetan za duha, te je tako duša gledajući oganj kao nešto sebi štetno mučena ognjem. Zato Grgur (Dial. iv, 29) spominje sve ovo po redu, kako se može vidjeti iz gornjih navoda.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin ondje govori kao onaj koji istražuje: zbog čega se drukčije izražava kada odlučuje o toj točki, kako je gore navedeno (De Civ. Dei xxi). Ili možemo odgovoriti da Augustin želi reći kako su stvari koje su bliži povod boli ili žalosti duše duhovne, budući da ona ne bi bila pogođena osim ako ne bi shvatila oganj kao štetan za sebe: stoga je oganj kako je shvaćen bliži uzrok njezine muke, dok je tjelesni oganj koji postoji izvan duše udaljeni uzrok njezine muke.

Odgovor na 2. prigovor: premda je duša jednostavno izvrsnija od ognja, oganj je relativno izvrsniji od duše, ukoliko je, naime, oruđe božanske pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: Filozof i Boetije govore o djelovanju kojim se trpeće mijenja u narav djelatnika. Takvo nije djelovanje ognja na dušu: i posljedično tome argument nije zaključan.

Odgovor na 4. prigovor: djelujući na dušu oganj joj ništa ne podjeljuje nego je zadržava, kako je gore rečeno. Otuda argument ne pogađa bit.

Odgovor na 5. prigovor: u umnom viđenju žalost nije uzrokovana činjenicom da se nešto vidi, budući da viđena stvar kao takva nipošto ne može biti suprotna umu. No u osjetnom viđenju stvar koja se vidi, samim svojim djelovanjem na vid kako bi bila viđena, može akcidentalno sadržavati nešto što kvari vid, ukoliko uništava sklad organa. Ipak, umno viđenje može uzrokovati žalost, ukoliko se viđena stvar shvaća kao štetna, ne time što šteti bivajući viđena, nego na neki drugi način, bez obzira koji. Tako je duša gledajući oganj pogođena.

Odgovor na 6. prigovor: usporedba ne stoji u svakom pogledu, ali stoji u nekima, kako je gore objašnjeno.

Odgovor na 7. prigovor: premda nema tjelesnoga dodira između duše i tijela, postoji izvjestan duhovni dodir među njima (upravo kao što pokretač neba, budući duhovan, dotiče nebo kada ga pokreće, duhovnim dodirom) na isti način kako se za „bolan predmet kaže da dotiče“, kako se navodi u De Gener. i. Ovaj način dodira dovoljan je za djelovanje.

Odgovor na 8. prigovor: duše prokletih nikada nisu izvan pakla, osim po božanskom dopuštenju, bilo radi pouke bilo radi kušnje izabranih. I gdje god da su izvan pakla, ipak uvijek vide njegov oganj kao pripravljen za njihovo kažnjavanje. Stoga, budući da je to viđenje neposredni uzrok njihove muke, kako je gore rečeno, gdje god jesu, one trpe od paklenoga ognja. Isto tako zatvorenici, premda izvan zatvora, trpe na neki način od zatvora, videći sebe osuđenima na njega. Zato kao što se slava izabranih ne umanjuje, niti što se tiče bitne, niti što se tiče akcidentalne nagrade, ako se dogodi da budu izvan empirija, štoviše to na neki način pridonosi njihovoj slavi, tako se ni kazna prokletih nipošto ne umanjuje, ako se po Božjem dopuštenju nađu izvan pakla na neko vrijeme. Glosa na Jak 3,6: „i zapaljuje točak našega rođenja“ itd., u skladu je s ovim, jer glasi ovako: „Đavao, gdje god bio, bilo u zraku bilo pod zemljom, vuče sa sobom muke svojih plamenova“. No prigovor zaključuje kao da tjelesni oganj muči duha neposredno na isti način kako muči tijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.