Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 70, a. 2

Ostaju li čini spomenutih moći u duši

Prigovor 1. Čini se da čini osjetnih moći ostaju u odijeljenoj duši. Jer Augustin kaže (De Spiritu et Anima xv): „Kada duša napusti tijelo ona crpi ugodu ili žalost time što biva aficirana ovima“ (naime maštom, te požudnim i srditim moćima) „prema svojim zaslugama“. No mašta, požudno i srdito jesu osjetne moći. Dakle, odijeljena će duša biti aficirana s obzirom na osjetne moći, pa će posljedično biti u nekom činu na temelju njih.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže (Gen. ad lit. xii) da „tijelo ne osjeća, nego duša kroz tijelo“, i dalje: „Duša osjeća određene stvari, ne kroz tijelo nego bez tijela“. No ono što priliči duši bez tijela može biti u duši odijeljenoj od tijela. Dakle, duša će tada moći osjećati u činu.

Prigovor 3. Nadalje, vidjeti slike tijelâ, kao što se događa u snu, pripada maštovnom viđenju koje je u osjetnom dijelu. No događa se da odijeljena duša vidi slike tijelâ na isti način kao kada spavamo. Tako Augustin kaže (Gen. ad lit. xii): „Jer ne vidim zašto duša ima sliku svoga vlastitoga tijela kada, dok tijelo leži bez osjeta, a ipak ne posve mrtvo, ona vidi neke stvari koje su mnogi ispripovijedali nakon povratka u život iz ove prividne smrti, a ipak je nema kada napusti tijelo time što je smrt nastupila“. Jer neshvatljivo je da bi duša imala sliku svoga tijela, osim ukoliko vidi tu sliku: zbog čega je ranije rekao o onima koji leže bez osjeta da „imaju određenu sliku svoga vlastitoga tijela, po kojoj se mogu prenijeti na tjelesna mjesta i pomoću osjetnih slika spoznati takve stvari kakve vide“. Dakle, odijeljena duša može vršiti čine osjetnih moći.

Prigovor 4. Nadalje, pamćenje je moć osjetnoga dijela, kako je dokazano u De Memor. et Remin. i. No odijeljene će se duše u činu sjećati stvari koje su učinile na ovome svijetu: zbog čega je rečeno bogatom rasipniku (Lk 16,25): „Sjeti se da si za života primio svoja dobra“. Dakle, odijeljena će duša vršiti čin osjetne moći.

Prigovor 5. Nadalje, prema Filozofu (De Anima iii, 9) srdito i požudno nalaze se u osjetnom dijelu. Ali radost i žalost, ljubav i mržnja, strah i nada, te slični osjećaji za koje prema našoj vjeri držimo da se nalaze u odijeljenim dušama, jesu u srditom i požudnom. Dakle, odijeljene duše neće biti lišene činâ osjetnih moći.

Naprotiv, ono što je zajedničko duši i tijelu ne može ostati u odijeljenoj duši. No sve radnje osjetnih moći zajedničke su duši i tijelu: a to je očito iz činjenice da nijedna osjetna moć ne vrši čin osim kroz tjelesni organ. Dakle, odijeljena će duša biti lišena činâ osjetnih moći. Nadalje, Filozof kaže (De Anima i, 4) da „kada se tijelo pokvari, duša se niti sjeća niti ljubi“, a isto se primjenjuje na sve čine osjetnih moći. Dakle, odijeljena duša ne vrši čin nijedne osjetne moći.

Odgovaram: neki razlikuju dvije vrste činâ u osjetnim moćima: vanjske čine koje duša vrši kroz tijelo, i ovi ne ostaju u odijeljenoj duši; te unutarnje čine koje duša vrši sama po sebi; i ovi će biti u odijeljenoj duši. Čini se da ta tvrdnja potječe iz Platonova mišljenja, koji je držao da je duša sjedinjena s tijelom kao savršena supstancija koja nipošto ne ovisi o tijelu, te je tek kao pokretač sjedinjena s pokrenutom stvari. To je očita posljedica seobe duša koju je zastupao. A budući da prema njemu ništa nije u gibanju osim onoga što je pokrenuto, te kako ne bi išao u beskonačnost, rekao je da prvi pokretač pokreće samoga sebe, te je tvrdio da je duša uzrok svoga vlastitoga gibanja. Shodno tome postojalo bi dvostruko gibanje duše, jedno kojim pokreće samu sebe, i drugo kojim duša pokreće tijelo: tako da je taj čin „gledati“ ponajprije u samoj duši kao onoj koja pokreće samu sebe, a drugo u tjelesnom organu ukoliko duša pokreće tijelo. To mišljenje pobija Filozof (De Anima i, 3) koji dokazuje da duša ne pokreće samu sebe, te da se nipošto ne pokreće s obzirom na takve radnje kao što su gledanje, osjećanje i slično, nego da su takve radnje pokreti samo složenoga bića. Moramo stoga zaključiti da čini osjetnih moći nipošto ne ostaju u odijeljenoj duši, osim možda kao u svome udaljenom podrijetlu.

Odgovor na 1. prigovor: neki poriču da je ta knjiga Augustinova: jer pripisuje se cistercitu koji ju je sastavio iz Augustinovih djela i dodao vlastite stvari. Zato ne trebamo uzimati ono što je ondje napisano kao da ima autoritet. Ako bi se, međutim, zadržao njezin autoritet, mora se reći da je značenje u tome da je odijeljena duša aficirana maštom i drugim sličnim moćima, ne kao da bi takva afekcija bila čin spomenutih moći, nego u smislu da će duša biti aficirana u budućem životu za dobro ili zlo, prema stvarima koje je počinila u tijelu kroz maštu i druge slične moći: tako da se za maštu i takve moći ne pretpostavlja da izazivaju tu afekciju, nego da su u tijelu izazvale zaslugu te afekcije.

Odgovor na 2. prigovor: za dušu se kaže da osjeća kroz tijelo, ne kao da bi čin osjećanja pripadao duši samoj po sebi, nego kao pripadajući cijelom složenom biću na temelju duše, upravo kao što kažemo da toplina grije. Ono što je dodano, naime da duša osjeća neke stvari bez tijela, kao što su strah i tako dalje, znači da ona osjeća takve stvari bez izvanjskoga gibanja tijela koje se zbiva u činima vlastitih osjetila: budući da se strah i slične strasti ne pojavljuju bez ikakva tjelesnoga gibanja. Može se također odgovoriti da Augustin govori prema mišljenju platonika koji su to tvrdili kako je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin ondje govori, kao i gotovo u cijeloj toj knjizi, kao onaj koji istražuje a ne odlučuje. Jer jasno je da nema usporedbe između duše spavača i odijeljene duše: budući da se duša spavača koristi organom mašte u koji su utisnute tjelesne slike; što se ne može reći za odijeljenu dušu. Ili možemo odgovoriti da su slike stvari u duši, kako s obzirom na osjetnu i maštovnu moć tako i s obzirom na umnu moć, s većom ili manjom apstrakcijom od tvari i tvarnih stanja. Zato Augustinova usporedba vrijedi u tom pogledu da, kao što su slike tjelesnih stvari u duši onoga koji sanja ili onoga koji je izvan sebe, maštovno, tako su u odijeljenoj duši umno: ali ne da su u odijeljenoj duši maštovno.

Odgovor na 4. prigovor: kako je navedeno u prvoj knjizi (Sent. i, D, 3, qu. 4), pamćenje ima dvostruko značenje. Katkada označava moć osjetnoga dijela, ukoliko se njegov pogled proteže nad prošlim vremenom; i na taj način čin pamćenja neće biti u odijeljenoj duši. Zato Filozof kaže (De Anima i, 4) da „kada se ovo“, to jest tijelo, „pokvari, duša se ne sjeća“. Na drugi se način pamćenje rabi za označavanje onoga dijela mašte koji pripada umnoj sposobnosti, ukoliko naime apstrahira od svih vremenskih razlika, budući da ne gleda samo prošlost nego i sadašnjost, te budućnost kako kaže Augustin (De Trin. xiv, 11). Uzimajući pamćenje u ovome smislu odijeljena će se duša sjećati [Usp. FP, pit. 77, čl. 8; FP, pit. 89, čl. 6].

Odgovor na 5. prigovor: ljubav, radost, žalost i slično imaju dvostruko značenje. Katkada označavaju strasti osjetnoga apetita, i tako neće biti u odijeljenoj duši, jer se na taj način ne vrše bez određenoga gibanja srca. Na drugi način označavaju čine volje koja je u umnom dijelu: i na taj način bit će u odijeljenoj duši, upravo kao što će užitak biti ondje bez tjelesnoga gibanja, kao što je u Bogu, naime ukoliko je to jednostavno gibanje volje. U tome smislu Filozof kaže (Ethic. vii, 14) da je „Božja radost jedan jednostavan užitak“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.