Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 70, a. 1

Ostaju li osjetne moći u odijeljenoj duši

Prigovor 1. Čini se da osjetne moći ostaju u osjetnoj duši. Jer Augustin kaže (De Spir. et Anim. xv): „Duša se povlači iz tijela uzimajući sve sa sobom, osjet i maštu, razum, um i inteligenciju, požudnu i srditu moć“. No osjet, mašta, požudno i srdito jesu osjetne moći. Dakle, osjetne moći ostaju u odijeljenoj duši.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže (De Eccl. Dogm. xvi): „Vjerujemo da samo čovjek ima supstancijalnu dušu, koja živi premda odijeljena od tijela, te čvrsto prianja uz svoja osjetila i razum“. Dakle, duša zadržava svoja osjetila nakon što je odijeljena od tijela.

Prigovor 3. Nadalje, moći su duše ili njezini bitni dijelovi kako neki tvrde, ili su barem njezina naravna svojstva. No ono što je u nekoj stvari bitno ne može se odvojiti od nje, niti se subjekt odvaja od svojih naravnih svojstava. Dakle, nemoguće je da duša izgubi bilo koju od svojih moći nakon što je odijeljena od tijela.

Prigovor 4. Nadalje, cjelina nije potpuna ako nedostaje jedan od njezinih dijelova. No moći duše nazivaju se njezinim dijelovima. Dakle, ako duša izgubi bilo koju od svojih moći nakon smrti, neće biti potpuna nakon smrti: a to je neprikladno.

Prigovor 5. Nadalje, moći duše surađuju u zasluživanju čak i više nego tijelo, budući da je tijelo puko oruđe djelovanja, dok su moći počela djelovanja. No tijelo mora nužno biti nagrađeno zajedno s dušom, budući da je surađivalo u zasluživanju. Mnogo je više, dakle, nužno da moći duše budu nagrađene zajedno s njom. Dakle, odijeljena ih duša ne gubi.

Prigovor 6. Nadalje, ako duša nakon odjeljenja od tijela gubi svoju osjetnu moć, to nužno mora propasti u ništa. Jer ne može se reći da se rastvara u neku tvar, budući da nema tvar kao dio sebe. No ono što posve propadne u ništa ne obnavlja se u istovjetnosti; zbog čega pri uskrsnuću duša neće imati iste istovjetne osjetne moći. Prema Filozofu (De Anima ii, 1), kako se duša odnosi prema tijelu, tako se moći duše odnose prema dijelovima tijela, na primjer vid prema oku. Ali kada ne bi bila po istovjetnosti ista duša koja se vraća u tijelo, ne bi bio po istovjetnosti isti čovjek. Zbog istoga razloga, dakle, ne bi bilo po istovjetnosti isto oko, ako vidna moć ne bi bila po istovjetnosti ista; i na sličan način nijedan drugi dio ne bi ponovno uskrsnuo u istovjetnosti, pa posljedično ni cijeli čovjek ne bi bio po istovjetnosti isti. Dakle, nemoguće je da odijeljena duša izgubi svoje osjetne moći.

Prigovor 7. Nadalje, kada bi se osjetne moći trebale pokvariti kada se tijelo pokvari, slijedilo bi da one slabe kada tijelo slabi. Ipak to nije slučaj, jer prema De Anima i, „kada bi se starcu dalo oko mladića, on bi, bez sumnje, vidio jednako dobro kao i mladić“. Dakle, ni osjetne se moći ne kvare kada se tijelo pokvari.

Naprotiv, Augustin kaže (De Eccl. Dogm. xix): „Od dviju se samo supstancija sastoji čovjek, duše i tijela: duše s njezinim razumom, i tijela s njegovim osjetilima“. Dakle, osjetne moći pripadaju tijelu: pa posljedično tome kada se tijelo pokvari, osjetne moći ne ostaju u duši. Nadalje, Filozof, govoreći o odjeljenju duše, izražava se ovako (Metaph. xi, 3): „Ako, međutim, išta ostane na kraju, moramo pitati što je to: jer u određenim subjektima to nije nemoguće, na primjer ako je duša takvoga raspoloženja, ne cijela duša nego um; jer što se tiče cijele duše to je vjerojatno nemoguće“. Otuda se čini da se od tijela ne odvaja cijela duša, nego samo umne moći duše, pa posljedično ne i osjetne ili vegetativne moći. Nadalje, Filozof, govoreći o umu, kaže (De Anima ii, 2): „Samo se ovo ikada odvaja, kao vječno od pokvarljivoga: jer time je jasno da preostali dijelovi nisu odvojivi kako neki tvrde“. Dakle, osjetne moći ne ostaju u odijeljenoj duši.

Odgovaram: mnoga su mišljenja o ovome pitanju. Jer neki, držeći stajalište da su sve moći u duši na isti način na koji je boja u tijelu, drže da duša odijeljena od tijela uzima sve svoje moći sa sobom: jer, kada bi joj nedostajala ijedna od njih, slijedilo bi da se duša mijenja u svojim naravnim svojstvima, budući da se ona ne mogu promijeniti sve dok njihov subjekt ostaje. No spomenuto je stajalište lažno, jer budući da se moć tako naziva jer nam omogućuje nešto činiti ili trpjeti, i budući da činiti i moći pripadaju istome subjektu, slijedi da je subjekt moći isti kao i onaj koji je djelatnik ili trpnik. Otuda Filozof kaže (De Somn. et Vigil.) da „gdje nalazimo moć, ondje nalazimo djelovanje“. Očito je, pak, da određene radnje, kojih su počela moći duše, ne pripadaju duši točno govoreći nego duši ukoliko je sjedinjena s tijelom, jer se ne izvršavaju osim posredstvom tijela, kao što su gledati, slušati i tako dalje. Otuda slijedi da takve moći pripadaju sjedinjenoj duši i tijelu kao svome subjektu, ali duši kao njihovu oživljujućem počelu, upravo kao što je oblik počelo svojstava složenoga bića. Neke radnje, međutim, duša izvršava bez tjelesnoga organa, na primjer razumijevati, razmatrati, htjeti: stoga, budući da su ta djelovanja vlastita duši, moći koje su njihova počela pripadaju duši ne samo kao njihovu počelu nego i kao njihovu subjektu. Stoga, budući da sve dok vlastiti subjekt ostaje moraju ostati i njegova vlastita svojstva, a kada se on pokvari moraju se i ona pokvariti, slijedi da ove moći koje ne rabe tjelesni organ za svoja djelovanja moraju nužno ostati u odijeljenoj duši, dok se one koje rabe tjelesni organ moraju nužno pokvariti kada se tijelo pokvari: a takve su sve moći koje pripadaju osjetnoj i vegetativnoj duši. Zbog toga neki prave razliku u osjetnim moćima duše: jer kažu da su one dvovrsne, jedne koje su čini organâ te izlazeći iz duše u tijelo bivaju pokvarene s tijelom; druge, iz kojih one prve potječu, jesu u duši, jer po njima duša čini tijelo osjetljivim za gledanje, slušanje i tako dalje; i te primarne moći ostaju u odijeljenoj duši. Ali ta se tvrdnja čini nerazložnom: jer duša je, po svojoj biti a ne posredstvom određenih drugih moći, podrijetlo onih moći koje su čini organâ, upravo kao što je svaki oblik, samom činjenicom da po svojoj biti informira svoju tvar, podrijetlo svojstava koja naravno proizlaze u složenome biću. Jer kada bi bilo nužno pretpostaviti druge moći u duši, pomoću kojih moći koje usavršuju organe mogu proisteći iz biti duše, iz istoga bi razloga bilo nužno pretpostaviti druge moći pomoću kojih te posredne moći protječu iz biti duše, i tako u beskonačnost, a ako se moramo zaustaviti bolje je to učiniti na prvom koraku. Zato drugi kažu da osjetne i druge slične moći ne ostaju u odijeljenoj duši osim u ograničenom smislu, naime korjenito, na isti način na koji je učinak u svome počelu: jer u odijeljenoj duši ostaje sposobnost da proizvede te moći ako bi se ponovno sjedinila s tijelom; niti je nužno da ta sposobnost bude išta povrh biti duše, kako je gore rečeno. To se mišljenje čini razložnijim.

Odgovor na 1. prigovor: ovu Augustinovu izreku treba razumjeti u smislu da duša uzima sa sobom neke od tih moći u činu, naime razumijevanje i inteligenciju, a neke korjenito, kako je gore rečeno [Usp. FP, pit. 77, čl. 8, ad 1 i dolje čl. 2, ad 1].

Odgovor na 2. prigovor: osjetila koja duša uzima sa sobom nisu ova vanjska osjetila, nego unutarnja, ona, naime, koja pripadaju umnom dijelu, jer um se katkada naziva osjetilom, kako Bazilije tvrdi u svojem tumačenju Mudrih izreka, i opet Filozof (Ethic. vi, 11). Ako, međutim, misli na vanjska osjetila, moramo odgovoriti kao gore na prvi prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, osjetne moći odnose se prema duši ne kao naravna stanja prema svome subjektu, nego u usporedbi s njihovim podrijetlom: stoga zaključak ne slijedi.

Odgovor na 4. prigovor: moći duše ne nazivaju se njezinim integralnim nego potencijalnim dijelovima. No narav je takvih cjelina ta da se cjelokupna snaga cjeline nalazi savršeno u jednome od dijelova, ali djelomično u drugima; tako se u duši snaga duše nalazi savršeno u umnom dijelu, ali djelomično u drugima. Zato, kako moći umnoga dijela ostaju u odijeljenoj duši, ova potonja ostat će čitava i neumanjena, premda osjetne moći ne ostaju u činu: kao što se ni kraljeva vlast ne umanjuje smrću namjesnika koji je dijelio njegovu vlast.

Odgovor na 5. prigovor: tijelo surađuje u zasluživanju kao bitan dio čovjeka koji zaslužuje. Osjetne moći, međutim, ne surađuju tako, budući da su iz roda akcidenata. Otuda usporedba ne stoji.

Odgovor na 6. prigovor: za moći osjetne duše kaže se da su čini organâ, ne kao da bi bile bitni oblici tih organa, osim u odnosu na dušu čije su moći. No one su čini organâ usavršujući ih za njihova vlastita djelovanja, kao što je toplina čin ognja usavršujući ga za svrhu grijanja. Zato, kao što bi oganj ostao po istovjetnosti isti premda bi druga pojedinačna toplina bila u njemu (isto tako se hladnoća vode koja je bila zagrijana ne vraća po istovjetnosti ista, premda voda ostaje ista u istovjetnosti), tako će organi biti isti po istovjetnosti, premda moći nisu po istovjetnosti iste.

Odgovor na 7. prigovor: Filozof ondje govori o tim moćima kao ukorijenjenima u duši. To je jasno iz njegovih riječi da „starost nije stanje duše, nego onoga u čemu je duša“, naime tijela. Jer na taj način moći duše niti slabe niti se kvare zbog tijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.