Suppl., q. 7, a. 3
Je li ispovijed čin kreposti pokore
Prigovor 1. Čini se da ispovijed nije čin kreposti pokore. Jer čin pripada kreposti koja je njegov uzrok. Uzrok je pak ispovijedi nada u oproštenje, kako se vidi iz gore navedene definicije (čl. 1). Dakle, čini se da je ona čin nade, a ne pokore.
Prigovor 2. Nadalje, stid je dio umjerenosti. Ali ispovijed proizlazi iz stida, kako se vidi u gore navedenoj definiciji (čl. 1, OBJ[4]). Dakle, ona je čin umjerenosti, a ne pokore.
Prigovor 3. Nadalje, čin se pokore oslanja na božansko milosrđe. Ali ispovijed se oslanja prije na božansku mudrost, po istini koja se u njoj traži. Dakle, ona nije čin pokore.
Prigovor 4. Nadalje, na pokoru nas pokreće članak Vjerovanja koji je o Sudu, radi straha, koji je ishodište pokore. Ali na ispovijed nas pokreće članak koji je o vječnom životu, jer ona proizlazi iz nade u oproštenje. Dakle, ona nije čin pokore.
Prigovor 5. Nadalje, kreposti istine pripada da se čovjek pokazuje onakvim kakav jest. Ali to je ono što čovjek čini kada ide na ispovijed. Dakle, ispovijed je čin one kreposti koja se naziva istina, a ne pokore.
Naprotiv, pokora je određena za uništenje grijeha. Za to je pak određena i ispovijed. Dakle, ona je čin pokore.
Odgovaram: valja primijetiti s obzirom na kreposti, da kada se posebni razlog dobrote ili teškoće doda povrh objekta kreposti, postoji potreba za posebnom krepošću: tako je trošenje velikih svota objekt velebnosti, premda obična vrsta prosječnoga trošenja i darova pripada darežljivosti, kako se vidi iz Ethic. ii, 7; iv, 1. Isto se primjenjuje na priznavanje istine, koje, premda pripada kreposti istine apsolutno, ipak, zbog dodatnoga razloga dobrote, počinje pripadati drugoj vrsti kreposti. Stoga Filozof kaže (Ethic. iv, 7) da priznavanje učinjeno na sudu pripada kreposti pravednosti prije nego istini. Na sličan način priznavanje Božjih dobročinstava na hvalu Bogu pripada ne istini, nego bogoštovlju: i tako također ispovijed grijehâ, kako bi se za njih primilo oproštenje, nije izazvani čin kreposti istine, kako neki kažu, nego kreposti pokore. Može, međutim, biti zapovjeđeni čin mnogih kreposti, ukoliko čin ispovijedi može biti usmjeren k cilju mnogih kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: nada je uzrok ispovijedi, ne kao ona koja izaziva, nego kao ona koja zapovijeda.
Odgovor na 2. prigovor: u toj se definiciji stid ne spominje kao uzrok ispovijedi, budući da je on prije takve naravi da priječi čin ispovijedi, nego prije kao su-uzrok oslobođenja od kazne (jer stid je sam po sebi kazna), budući da su i ključevi Crkve su-uzrok s ispoviješću, za isti učinak.
Odgovor na 3. prigovor: određenim prilagođavanjem dijelovi se pokore mogu pripisati trima osobnim svojstvima, tako da skrušenje odgovara milosrđu ili dobroti, po tome što je žalost radi zla; ispovijed mudrosti, po tome što je očitovanje istine; a zadovoljština moći, zbog napora koji iziskuje. I budući da je skrušenje prvi dio pokore i čini ostale dijelove djelotvornima, iz toga razloga isto valja reći za pokoru u cjelini kao i za skrušenje.
Odgovor na 4. prigovor: budući da ispovijed proizlazi iz nade prije nego iz straha, kako je gore rečeno (čl. 1, ad 2), ona se temelji na članku o vječnom životu na koji nada gleda, prije nego na članku o Sudu, koji strah promatra; premda je pokora, u svojemu vidu skrušenja, suprotna. Odgovor na 5. prigovor valja izvesti iz onoga što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.