Suppl., q. 7, a. 2
Je li ispovijed čin kreposti
Prigovor 1. Čini se da ispovijed nije čin kreposti. Jer svaki čin kreposti pripada naravnom zakonu, budući da „smo po naravi sposobni za krepost“, kako Filozof kaže (Ethic. ii, 1). Ali ispovijed ne pripada naravnom zakonu. Dakle, ona nije čin kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, čin kreposti više dolikuje onome tko je nevin negoli onome tko je sagriješio. Ali ispovijed grijeha, a to je ispovijed o kojoj sada govorimo, ne može dolikovati nevinu čovjeku. Dakle, ona nije čin kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, milost koja je u sakramentima razlikuje se donekle od milosti koja je u krepostima i darovima. Ali ispovijed je dio sakramenta. Dakle, ona nije čin kreposti.
Naprotiv, propisi zakona jesu o činima kreposti. Ali ispovijed potpada pod propis. Dakle, ona je čin kreposti. Nadalje, ne zaslužujemo osim činima kreposti. Ali ispovijed je zaslužna, jer „otvara vrata nebeska“, kako Učitelj kaže (Sent. iv, D, 17). Dakle, čini se da je ona čin kreposti.
Odgovaram: kako je gore rečeno (FS, pit. 18, čl. 6, 7; SS, pit. 80; SS, pit. 85, čl. 3; SS, pit. 109, čl. 3), da bi čin pripadao kreposti, dostaje da bude takve naravi da podrazumijeva neki uvjet koji pripada kreposti. No, premda ispovijed ne uključuje sve što se traži za krepost, ipak samo njezino ime podrazumijeva očitovanje onoga što čovjek ima na savjesti: jer tako se njegova usta i srce slažu. Jer ako čovjek ispovijeda usnama ono što ne drži u srcu, to nije ispovijed nego pretvaranje. Izraziti pak riječima ono što čovjek ima u svojim mislima jest uvjet kreposti; i, dosljedno tome, ispovijed je dobra stvar generički i čin je kreposti: ipak može se učiniti loše, ako je lišena drugih dužnih okolnosti.
Odgovor na 1. prigovor: naravni razum, na općenit način, potiče čovjeka da obavi ispovijed na pravilan način, da ispovijedi kako treba, što treba i kada treba, i na taj način ispovijed pripada naravnom zakonu. Ali božanskomu zakonu pripada odrediti okolnosti: kada, kako, što i komu, s obzirom na ispovijed o kojoj sada govorimo. U skladu s time bjelodano je da naravni zakon potiče čovjeka na ispovijed posredstvom božanskoga zakona, koji određuje okolnosti, kao što je slučaj sa svim stvarima koje pripadaju pozitivnom zakonu.
Odgovor na 2. prigovor: iako nevin čovjek može imati habitus kreposti čiji je objekt već počinjeni grijeh, on nema čin, dokle god ostaje nevin. Stoga ispovijed grijehâ, o kojoj ispovijedi sada govorimo, ne dolikuje nevinu čovjeku, premda je čin kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: premda se milost sakramenata razlikuje od milosti kreposti, one nisu suprotne nego nesumjerljive; stoga ništa ne priječi da ono što je čin kreposti, ukoliko proizlazi iz slobodne volje oživljene milošću, bude sakrament, ili dio sakramenta, ukoliko je određeno kao lijek za grijeh.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.