Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 7, a. 1

Definira li Augustin prikladno ispovijed

Prigovor 1. Čini se da Augustin neprikladno definira ispovijed kada kaže (Super Ps 22) da ispovijed „otkriva skrivenu bolest nadom u oproštenje“. Jer bolest protiv koje je ispovijed određena jest grijeh. Grijeh je pak ponekad očit. Dakle, ne bi trebalo reći da je ispovijed lijek za „skrivenu“ bolest.

Prigovor 2. Nadalje, početak je pokore strah. Ali ispovijed je dio pokore. Dakle, strah bi prije nego „nadu“ trebalo navesti kao uzrok ispovijedi.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je stavljeno pod pečat, ne otkriva se, nego se zatvara. Ali grijeh koji se ispovijeda stavlja se pod ispovjedni pečat. Dakle, grijeh se u ispovijedi ne otkriva, nego se zatvara.

Prigovor 4. Nadalje, mogu se naći druge definicije koje se razlikuju od gore navedene. Jer Grgur kaže (Hom. xl in Evang.) da je ispovijed „razotkrivanje grijeha i otvaranje rane“. Drugi kažu da je „ispovijed zakonito očitovanje naših grijeha u prisutnosti svećenika“. Drugi je definiraju ovako: „Ispovijed je grješnikovo sakramentalno samooptuživanje kroz stid radi onoga što je učinio, koje po ključevima Crkve daje zadovoljštinu za njegove grijehe i obvezuje ga da izvrši pokoru koja mu je naložena“. Dakle, čini se da je dotična definicija nedostatna, budući da ne uključuje sve što ove uključuju.

Odgovaram: nekoliko se stvari nudi našoj pozornosti u činu ispovijedi: prvo, sama supstancija ili rod čina, što je vrsta očitovanja; drugo, očitovana tvar, naime grijeh; treće, osoba kojoj se očitovanje čini, naime svećenik; četvrto, njezin uzrok, naime nada u oproštenje; peto, njezin učinak, naime oslobođenje od dijela kazne i obveza plaćanja drugoga dijela. U skladu s time, prva definicija, koju daje Augustin, označava supstanciju čina, govoreći da „otkriva“; tvar ispovijedi, govoreći da je to „skrivena bolest“; njezin uzrok, koji je „nada u oproštenje“; dok druge definicije uključuju jedno ili drugo od pet gore navedenih stvari, kako može vidjeti svatko tko razmotri stvar.

Odgovor na 1. prigovor: iako svećenik, kao čovjek, može ponekad imati spoznaju o pokajnikovu grijehu, ipak ga ne zna kao Kristov namjesnik (kao što sudac ponekad zna stvar, kao čovjek, o kojoj nema spoznaje kao sudac), i u tome pogledu ona mu biva obznanjena ispoviješću; ili možemo odgovoriti da, premda vanjski čin može biti na otvorenom, ipak je unutarnji čin, koji je uzrok vanjskoga čina, skriven; tako da ga treba otkriti ispoviješću.

Odgovor na 2. prigovor: ispovijed pretpostavlja ljubav, koja nam daje život, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 17). U skrušenju se pak daje ljubav; dok je ropski strah, koji je lišen nade, prethodan ljubavi: ipak onaj tko ima ljubav pokreće se više nadom nego strahom. Otuda se nada prije nego strah navodi kao uzrok ispovijedi.

Odgovor na 3. prigovor: u svakoj ispovijedi grijeh se otkriva svećeniku, a zatvara drugima ispovjednim pečatom.

Odgovor na 4. prigovor: nije nužno da svaka definicija uključuje sve što je povezano s definiranom stvari: i iz toga razloga nalazimo neke definicije ili opise koji označavaju jedan uzrok, a neke koji označavaju drugi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.