Suppl., q. 65, a. 3
Protivi li se naravnomu zakonu imati priležnicu
Prigovor 1. Čini se da imati priležnicu nije protiv naravnoga zakona. Jer obredi Zakona nisu od naravnoga zakona. No bludnost je zabranjena (Dj 15,29) zajedno s obredima zakona koji su u to vrijeme bili nametnuti onima koji su privedeni k vjeri iz poganstva. Dakle, jednostavna bludnost, a to je spolno općenje s priležnicom, nije protiv naravnoga zakona.
Prigovor 2. Nadalje, pozitivni je zakon ishod naravnoga zakona, kako kaže Tulije (De Invent. ii). No bludnost nije bila zabranjena pozitivnim zakonom; štoviše, prema drevnim zakonima žene su bile osuđivane na odvođenje u bludilišta. Dakle, nije protiv naravnoga zakona imati priležnicu.
Prigovor 3. Nadalje, naravni zakon ne zabranjuje da ono što je dano jednostavno, bude dano na neko vrijeme ili pod određenim ograničenjima. No neudata žena može predati vlast nad svojim tijelom zauvijek neoženjenu muškarcu, tako da se on može njome koristiti kada hoće. Dakle, nije protiv zakona naravi ako mu ona preda vlast nad svojim tijelom na neko vrijeme.
Prigovor 4. Nadalje, tko god se koristi svojim vlasništvom kako hoće, nikome ne nanosi nepravdu. No robinja je vlasništvo svoga gospodara. Dakle, ako se njezin gospodar njome koristi kako hoće, nikome ne nanosi nepravdu: pa dosljedno tome nije protiv naravnoga zakona imati priležnicu.
Prigovor 5. Nadalje, svatko može dati svoje vlasništvo drugome. No žena ima vlast nad tijelom svoga muža (1 Kor 7,4). Dakle, ako njegova žena pristane, muž može bez grijeha imati spolno općenje s drugom ženom.
Naprotiv, prema svim zakonima djeca rođena od priležnice jesu djeca sramote. No to ne bi bilo tako osim ako zajednica iz koje su rođeni ne bi bila naravno sramotna. Nadalje, kako je gore rečeno (pit. 41, čl. 1), brak je naravan. No to ne bi bilo tako kada bi se bez štete po naravni zakon čovjek mogao sjediniti sa ženom drukčije doli brakom. Dakle, protiv je naravnoga zakona imati priležnicu.
Odgovaram: kako je gore rečeno (čl. 1), za neki se čin kaže da je protiv naravnoga zakona ako nije u skladu s dužnim ciljem koji narav namjerava, bilo time što nije upravljen k njemu djelovanjem vršitelja, bilo time što je u samome sebi nerazmjeran tome cilju. No cilj koji narav namjerava u spolnom sjedinjenju jest rađanje i odgajanje potomstva; a da bi se to dobro tražilo, ona je sjedinjenju pridodala užitak, kako kaže Augustin (De Nup. et Concup. i, 8). Shodno tome, koristiti se spolnim općenjem radi njegova inherentnog užitka, bez obzira na cilj radi kojega ga je narav namijenila, znači djelovati protiv naravi, kao što je to i onda ako spolno općenje nije takvo da se može prikladno upraviti k tome cilju. A budući da se stvari većinom nazivaju prema svojemu cilju, kao onome što je u njima od najveće važnosti, upravo kao što je bračna zajednica uzela svoje ime od dobra potomstva [Usp. pit. 44, čl. 2], koje je cilj što se ponajprije traži u braku, tako i naziv priležnice izražava onu zajednicu gdje se spolno općenje traži radi njega samoga. Štoviše, čak i ako čovjek katkada nastoji imati potomstvo iz takvoga općenja, to ne odgovara dobru potomstva, koje ne označava samo rađanje djece od kojega ona primaju svoje biće, nego i njihov odgoj i poučavanje, kojim sredstvima primaju prehranu i nauk od svojih roditelja, s obzirom na koje tri stvari su roditelji obvezani prema svojoj djeci, prema Filozofu (Ethic. viii, 11,12). No budući da odgoj i poučavanje djece ostaju dužnost roditeljâ tijekom dugoga vremenskog razdoblja, zakon naravi zahtijeva da otac i majka dugo vremena borave zajedno, kako bi zajednički mogli pomagati svojoj djeci. Otuda ptice koje se udružuju u podizanju svojih mladunaca ne prekidaju međusobno zajedništvo od vremena kada su se prvi put sastale sve dok mladunci posve ne opernate. Ta obveza, pak, koja veže ženku i njezina mužjaka da ostanu zajedno, sačinjava brak. Posljedično je očito da je protivno naravnom zakonu da čovjek ima spolno općenje sa ženom koja nije s njim vjenčana, što je značenje priležnice.
Odgovor na 1. prigovor: među poganima naravni je zakon bio zamračen u mnogim točkama; i stoga nisu smatrali pogrešnim imati spolno općenje s priležnicom, te su u mnogim slučajevima prakticirali bludnost kao da je dopuštena, kao i druge stvari protivne obrednim zakonima Židova, premda ne protivne zakonu naravi. Zato su apostoli uvrstili zabranu bludnosti među zabrane drugih obrednih opsluživanja, jer je u oba slučaja postojala razlika u mišljenju između Židova i pogana.
Odgovor na 2. prigovor: taj je zakon bio posljedica upravo spomenute tmine u koju su pogani pali ne iskazujući dužnu čast Bogu, kako se navodi u Rim 1,21, te nije proizlazio iz poticaja naravnoga zakona. Stoga je, kada je prevladala kršćanska religija, taj zakon ukinut.
Odgovor na 3. prigovor: u određenim slučajevima ne nastaju nikakve zle posljedice ako se osoba odrekne svoga prava na neku stvar, bilo apsolutno bilo na neko vrijeme, tako da ni u jednom slučaju to odricanje nije protiv naravnoga zakona. Ali to se ne odnosi na slučaj o kojemu je riječ, pa stoga argument ne dokazuje.
Odgovor na 4. prigovor: nepravda je suprotstavljena pravednosti. No naravni zakon zabranjuje ne samo nepravednost, nego i sve što se protivi bilo kojoj od kreposti: na primjer, protivno je naravnom zakonu neumjereno jesti, premda čineći to čovjek rabi svoje vlastito vlasništvo bez nepravde prema bilo kome. Štoviše, premda je robinja vlasništvo svoga gospodara kako bi mu služila, ona nije njegovo vlasništvo kako bi mu bila priležnica. I opet, ovisi o tome kako se osoba koristi svojim vlasništvom. Jer takav čovjek nanosi nepravdu potomstvu koje začinje, budući da takva zajednica nije upravljena k njegovu dobru, kako je gore rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: žena ima vlast nad tijelom svoga muža, ne jednostavno i u svim pogledima, nego samo s obzirom na brak, te posljedično tome ne može prenijeti tijelo svoga muža na drugu na štetu bračnoga dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.