Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 65, a. 2

Je li to ikada bilo dopušteno

Prigovor 1. Čini se da nikada nije moglo biti dopušteno imati više žena. Jer, prema Filozofu (Ethic. v, 7), „naravni zakon ima istu snagu u svako doba i na svakom mjestu“. No mnoštvo žena zabranjeno je naravnim zakonom, kako je gore rečeno (čl. 1). Dakle, kao što je nedopušteno sada, bilo je nedopušteno u svako doba.

Prigovor 2. Nadalje, ako je ikada bilo dopušteno, to je moglo biti samo zato što je bilo dopušteno ili po sebi ili po dispenzi. Ako je po sebi, bilo bi dopušteno i sada; ako je po dispenzi, to je nemoguće, jer prema Augustinu (Contra Faust. xxvi, 3), „budući da je Bog začetnik naravi, On ne čini ništa protiv načela koja je usadio u narav“. Budući da je, dakle, Bog usadio u našu narav načelo da jedan čovjek treba biti sjedinjen s jednom ženom, čini se da On nikada nije dispenzirao čovjeka od toga.

Prigovor 3. Nadalje, ako je nešto dopušteno po dispenzi, dopušteno je samo onima koji prime dispenzu. No u Zakonu ne čitamo da je opća dispenza bila podijeljena svima. Budući da su, dakle, u Starom zavjetu svi koji su to željeli, bez ikakve razlike, uzimali sebi više žena, niti su zbog toga bili prekoravani, bilo od zakona bilo od prorokâ, čini se da to nije bilo učinjeno dopuštenim po dispenzi.

Prigovor 4. Nadalje, gdje je isti razlog za dispenzu, treba dati istu dispenzu. No ne možemo navesti nijedan drugi razlog za dispenzu osim umnažanja potomstva za bogoštovlje, a to je potrebno i sada. Dakle, ta bi dispenza još uvijek bila na snazi, osobito jer nigdje ne čitamo da je bila opozvana.

Prigovor 5. Nadalje, pri podjeljivanju dispenze ne smije se zanemariti veće dobro radi manjega dobra. No vjernost i sakrament, koje se čini nemogućim očuvati u braku gdje je jedan čovjek sjedinjen s više žena, veća su dobra od umnažanja potomstva. Dakle, ta se dispenza nije trebala podijeliti s obzirom na to umnažanje.

Naprotiv, navodi se (Gal 3,19) da je Zakon „dodan zbog prekršitelja [Vulg.: ‚prekršaja‘]“, naime kako bi ih zabranio. No Stari zakon spominje mnoštvo žena bez ikakve njegove zabrane, kako se vidi iz Pnz 21,15: „Ako koji čovjek imadne dvije žene“ itd. Dakle, nisu bili prekršitelji imajući dvije žene; pa je to bilo dopušteno. Nadalje, to se potvrđuje primjerom svetih praotaca, za koje se navodi da su imali više žena, a ipak su bili najugodniji Bogu, kao na primjer Jakov, David i nekolicina drugih. Dakle, u jedno je vrijeme to bilo dopušteno.

Odgovaram: kako je gore rečeno (čl. 1, ad 7,8), za mnoštvo žena kaže se da je protiv naravnoga zakona, ne što se tiče njegovih prvih propisa, nego što se tiče sekundarnih propisa, koji se kao zaključci izvode iz njegovih prvih propisa. Budući da se, međutim, ljudski čini moraju razlikovati prema različitim prilikama osoba, vremenâ i drugih okolnosti, spomenuti zaključci ne proizlaze iz prvih propisa naravnoga zakona tako da bi obvezivali u svim slučajevima, nego samo u većini; jer takvo je cjelokupno gradivo etike prema Filozofu (Ethic. i, 3,7). Stoga, kada prestanu obvezivati, dopušteno ih je zanemariti. Ali budući da nije lako odrediti spomenute varijacije, pripada isključivo onome iz čijega autoriteta zakon crpi svoju obvezujuću snagu dopustiti neobdržavanje zakona u onim slučajevima na koje se snaga zakona ne bi trebala protezati, a to se dopuštenje naziva dispenzom. No zakon koji propisuje jednu ženu nije postavio čovjek, nego Bog, niti je ikada bio dan riječju ili pismom, nego je bio utisnut u srce, kao i druge stvari koje na bilo koji način pripadaju naravnom zakonu. Dosljedno tome, dispenzu u ovoj stvari mogao je podijeliti samo Bog putem unutarnjega nadahnuća, izvorno udijeljenoga svetim praocima, a njihovim primjerom nastavljenoga drugima, u vrijeme kada je bilo prikladno da se spomenuti propis ne obdržava, kako bi se osiguralo umnažanje potomstva koje treba odgajati u bogoštovlju. Jer glavni cilj uvijek treba imati na umu prije sporednoga cilja. Stoga, budući da je dobro potomstva glavni cilj braka, trebalo je na neko vrijeme zanemariti zapreku koja bi mogla nastati za sporedne ciljeve, kada je bilo potrebno da se potomstvo umnoži; jer je radi uklanjanja te zapreke bio postavljen propis koji zabranjuje mnoštvo žena, kako je gore rečeno (čl. 1).

Odgovor na 1. prigovor: naravni zakon, promatran u sebi samome, ima istu snagu u svako doba i na svakom mjestu; ali akcidentalno, zbog neke zapreke, može varirati u određenim vremenima i mjestima, kao što Filozof (Ethic. i, 3,7) navodi primjer kod drugih naravnih stvari. Jer u svako doba i na svakom mjestu desna je ruka po naravi bolja od lijeve, ali može se dogoditi akcidentalno da je netko ljevoruk i desnoruk podjednako, jer je naša narav promjenjiva; a isto vrijedi i za naravno pravo, upravo kako Filozof tvrdi (Ethic. i, 3,7).

Odgovor na 2. prigovor: u jednoj dekretaliji (De divortiis, cap. Gaudemus) tvrdi se da nikada nije bilo dopušteno imati više žena bez primljene dispenze po božanskom nadahnuću. Niti je tako podijeljena dispenza proturječje načelima koja je Bog usadio u narav, nego iznimka od njih, jer ta načela nisu namijenjena primjeni na sve slučajeve, nego na većinu, kako je rečeno. Isto tako nije protiv naravi kada se određeni događaji u naravnim stvarima zbivaju čudesno, putem iznimke od češćih događanja.

Odgovor na 3. prigovor: dispenza od zakona treba slijediti svojstvo zakona. Stoga, budući da je zakon naravi utisnut u srce, nije bilo potrebno da dispenza od stvari koje pripadaju naravnom zakonu bude dana u obliku pisanoga zakona, nego unutarnjim nadahnućem.

Odgovor na 4. prigovor: kada je Krist došao, bilo je to vrijeme punine Kristove milosti, kojom se bogoštovlje proširilo među svim narodima duhovnim rađanjem. Otuda nema istoga razloga za dispenzu kao prije Kristova dolaska, kada se bogoštovlje širilo i čuvalo tjelesnim rađanjem.

Odgovor na 5. prigovor: potomstvo, promatrano kao jedno od bračnih dobara, uključuje očuvanje vjernosti prema Bogu, jer razlog zašto se ono ubraja u bračno dobro jest taj što ga se iščekuje s ciljem da bude odgajano u bogoštovlju. No vjernost koju treba čuvati prema Bogu veće je važnosti od vjernosti koju treba čuvati prema ženi, a koja se ubraja u bračno dobro, te od označavanja koje pripada sakramentu, budući da je označavanje podređeno spoznaji vjere. Otuda nije neprikladno ako se nešto oduzme od drugih dvaju dobara radi dobra potomstva. Niti su ona posve dokinuta, jer ostaje vjernost prema više žena; a i sakrament ostaje na neki način, jer premda nije označavao sjedinjenje Krista s Crkvom kao jedne s jednim, ipak je mnoštvo žena označavalo razlikovanje stupnjeva u Crkvi, koje razlikovanje ne postoji samo u vojujućoj Crkvi nego i u proslavljenoj Crkvi. Posljedično, njihovi su brakovi na neki način označavali sjedinjenje Krista ne samo s vojujućom Crkvom, kako neki kažu, nego i s proslavljenom Crkvom gdje su „mnogi stanovi“ [Iv 19,2].

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.