Suppl., q. 65, a. 1
Protivi li se naravnomu zakonu imati više žena
Prigovor 1. Čini se da se ne protivi naravnomu zakonu imati više žena. Jer običaj ne šteti zakonu naravi. Ali „nije bio grijeh“ imati više žena „kada je to bio običaj“, prema Augustinu (De Bono Conjug. xv), kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 33). Dakle, nije protivno naravnomu zakonu imati više žena.
Prigovor 2. Nadalje, tko god djeluje protivno naravnomu zakonu, ne sluša zapovijed, jer zakon naravi ima svoje zapovijedi baš kao što ih ima i pisani zakon. No Augustin kaže (De Bono Conjug. xv; De Civ. Dei xv, 38) da „nije bilo protivno zapovijedi“ imati više žena, „jer nijednim zakonom to nije bilo zabranjeno“. Dakle, nije protiv naravnoga zakona imati više žena.
Prigovor 3. Nadalje, brak je ponajprije usmjeren na rađanje potomstva. No jedan čovjek može dobiti djecu s više žena, čineći ih trudnima. Dakle, nije protiv naravnoga zakona imati više žena.
Prigovor 4. Nadalje, „Naravno je pravo ono čemu je narav poučila sve životinje“, kako se navodi na početku Digesta (1, i, ff. De just. et jure). No narav nije poučila sve životinje da jedan mužjak treba biti sjedinjen sa samo jednom ženkom, budući da je kod mnogih životinja jedan mužjak sjedinjen s više ženki. Dakle, nije protiv naravnoga zakona imati više žena.
Prigovor 5. Nadalje, prema Filozofu (De Gener. Animal. i, 20), u rađanju potomstva mužjak se odnosi prema ženki kao djelatnik prema trpnomu subjektu, i kao što se obrtnik odnosi prema svojoj tvari. No nije protiv reda naravi da jedan djelatnik djeluje na više trpnika, ili da jedan obrtnik radi u više tvari. Dakle, nije ni protiv zakona naravi da jedan muž ima mnogo žena.
Prigovor 6. Naprotiv, čini se da ono što je čovjeku uliveno pri stvaranju ljudske naravi osobito pripada naravnomu zakonu. No pri samom stvaranju ljudske naravi uliveno mu je da jedan čovjek treba imati jednu ženu, prema Post 2,24: „Bit će njih dvoje jedno tijelo“. Dakle, to je od naravnoga zakona.
Prigovor 7. Nadalje, protivno je zakonu naravi da se čovjek obveže na nemoguće i da se ono što je dano jednomu dade drugomu. No kada se čovjek ugovorom veže sa ženom, daje joj vlast nad svojim tijelom, tako da joj je dužan vratiti dug kada ona to zatraži. Dakle, protivno je zakonu naravi da poslije dade vlast nad svojim tijelom drugoj, jer bi mu bilo nemoguće vratiti objema kad bi obje zatražile u isto vrijeme.
Prigovor 8. Nadalje, „Ne čini drugome ono što ne bi htio da se tebi učini“ [usp. Tob 4,16] zapovijed je naravnoga zakona. No muž nipošto ne bi želio da njegova žena ima drugoga muža. Dakle, djelovao bi protiv zakona naravi kad bi povrh imao drugu ženu.
Prigovor 9. Nadalje, sve što je protiv naravne želje, protivno je naravnomu zakonu. No muževa ljubomora prema ženi i ženina ljubomora prema mužu jesu naravne, jer se nalaze u svima. Dakle, budući da je ljubomora „ljubav nesposobna dijeliti ljubljeno“, činilo bi se da je protivno naravnomu zakonu da više žena dijeli jednoga muža.
Odgovaram: sve su naravne stvari prožete određenim počelima kojima su osposobljene ne samo vršiti svoja vlastita djelovanja, nego i učiniti ta djelovanja razmjernima svojoj svrsi, bilo da takva djelovanja pripadaju nekoj stvari na temelju njezine rodne naravi, bilo na temelju njezine vrsne naravi: tako magnetu pripada da bude nošen prema dolje na temelju svoje rodne naravi, a privlačiti željezo na temelju svoje vrsne naravi. Kao što je u onim stvarima koje djeluju iz naravne nužnosti počelo djelovanja sam oblik, odakle njihova vlastita djelovanja proizlaze razmjerno svojoj svrsi, tako su u stvarima koje su obdarene spoznajom počela djelovanja spoznaja i težnja. Zato u spoznajnoj moći treba postojati naravni pojam, a u težnoj moći naravno nagnuće, po čemu djelovanje koje priliči rodu ili vrsti biva učinjeno razmjernim svrsi. Budući da dakle čovjek, od svih životinja, spoznaje vidik svrhe i razmjer djelovanja prema svrsi, slijedi da je prožet naravnim pojmom po kojemu biva usmjeren djelovati na prikladan način, a to se naziva „naravnim zakonom“ ili „naravnim pravom“, dok se u drugih životinja naziva „naravnim nagonom“. Jer nerazumne su životinje radije potaknute silom naravi da čine prikladna djelovanja, nego vođene da djeluju po vlastitoj prosudbi. Stoga naravni zakon nije ništa drugo doli pojam naravno usađen u čovjeka, po kojemu biva vođen prikladno djelovati u svojim vlastitim djelovanjima, bilo da mu ona priliče na temelju njegove rodne naravi, kao primjerice rađati, jesti i tako dalje, bilo da mu pripadaju na temelju njegove vrsne naravi, kao primjerice umovati i tako dalje. Za sve ono što djelovanje čini nerazmjernim svrsi koju narav namjerava postići određenim djelom kaže se da je protivno naravnomu zakonu. No djelovanje može biti nerazmjerno bilo glavnoj bilo sporednoj svrsi, a u oba se slučaja to događa na dva načina. Prvo, zbog nečega što posve priječi svrhu; primjerice vrlo velik suvišak ili vrlo velik nedostatak u jelu priječi i zdravlje tijela, koje je glavna svrha hrane, i prikladnost za vođenje poslova, što je njezina sporedna svrha. Drugo, zbog nečega što postizanje glavne ili sporedne svrhe čini teškim ili manje zadovoljavajućim, primjerice neuredno jedenje u pogledu neprikladnoga vremena. Prema tome, ako je djelovanje nerazmjerno svrsi time što posve priječi glavnu svrhu izravno, ono je zabranjeno prvim propisima naravnoga zakona, koji zauzimaju isto mjesto u praktičnim stvarima kakvo opći pojmovi uma zauzimaju u motrilačkim stvarima. Ako je međutim na bilo koji način nerazmjerno sporednoj svrsi, ili opet glavnoj svrsi kao ono što njezino postizanje čini teškim ili manje zadovoljavajućim, ono je zabranjeno, ne doduše prvim propisima naravnoga zakona, nego drugima koji se izvode iz prvih, baš kao što zaključci u motrilačkim stvarima primaju naš pristanak snagom po sebi poznatih načela: i tako se za dotični čin kaže da je protiv zakona naravi. Brak za svoju glavnu svrhu ima rađanje i odgajanje djece, a ta svrha priliči čovjeku prema njegovoj rodnoj naravi, stoga je zajednička drugim životinjama (Ethic. viii, 12), i tako se „potomstvo“ navodi kao bračno dobro. No za svoju sporednu svrhu, kako kaže Filozof (Ethic. viii, 12), on ima, samo među ljudima, zajedništvo poslova koji su životna nužnost, kako je gore rečeno (pit. 41, čl. 1). I u odnosu na to duguju jedno drugomu „vjernost“, koja je jedno od bračnih dobara. Nadalje, ima i drugu svrhu, što se tiče braka među vjernicima, naime označavanje Krista i Crkve: i tako se za „sakrament“ kaže da je bračno dobro. Zato prva svrha odgovara braku čovjeka utoliko što je on životinja; druga, utoliko što je on čovjek; treća, utoliko što je on vjernik. Prema tome, mnoštvo žena niti posve uništava niti na bilo koji način priječi prvu svrhu braka, budući da je jedan muškarac dovoljan da dobije djecu s više žena i da othranjuje djecu rođenu od njih. No premda posve ne uništava drugu svrhu, znatno je priječi, jer ne može lako biti mira u obitelji gdje je više žena pridruženo jednomu mužu, budući da jedan muž ne može dostajati da zadovolji zahtjeve više žena, a i zato što je sudjelovanje više njih u jednom poslu uzrok svađe: tako se „lončari svađaju međusobno“ [Aristotel, Rhet. ii, 4], a na sličan način i više žena jednoga muža. Treću svrhu ono posve uklanja, jer kao što je Krist jedan, tako je i Crkva jedna. Stoga je iz rečenoga očito da je mnoštvo žena na neki način protiv zakona naravi, a na neki način nije protiv njega.
Odgovor na 1. prigovor: običaj ne šteti zakonu naravi što se tiče prvih propisa ovoga potonjega, koji su poput općih pojmova uma u motrilačkim stvarima. Ali one koji se izvode poput zaključaka iz ovih običaj jača, kako Tulije izjavljuje (De Inv. Rhet. ii), ili slabi. Takav je propis naravi u stvari imanja jedne žene.
Odgovor na 2. prigovor: kako Tulije kaže (De Inv. Rhet. ii), „strah od zakona i bogoštovlje potvrdili su one stvari koje dolaze iz naravi i koje su odobrene običajem“. Zato je očito da oni nalozi naravnoga zakona koji su izvedeni takoreći iz prvih načela naravnoga zakona nemaju obvezujuću snagu apsolutne zapovijedi, osim kada su potvrđeni Božjim ili ljudskim zakonom. To je ono što Augustin misli govoreći da „nisu prekršili zapovijedi zakona, budući da to nijednim zakonom nije bilo zabranjeno“. Odgovor na 3. prigovor slijedi iz onoga što je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: naravno pravo ima više značenja. Prvo, pravo se naziva naravnim po svojemu počelu, jer je uliveno naravlju: i tako ga Tulije definira (De Inv. Rhet. ii) kada kaže: „Naravno pravo nije ishod mišljenja, nego proizvod urođene sile“. A budući da se čak i u naravnim stvarima određena gibanja nazivaju naravnima, ne zato što potječu iz nutarnjega počela, nego zato što potječu iz višega pokretačkoga počela, tako se za gibanja koja u elementima nastaju utiskivanjem nebeskih tijela kaže da su naravna, kako navodi Komentator (De Coelo et Mundo iii, 28), stoga se za one stvari koje su od Božjega prava kaže da su od naravnoga prava, jer su uzrokovane utiskivanjem i utjecajem višega počela, naime Boga. Izidor ga uzima u tom smislu kada kaže (Etym. v) da je „naravno pravo ono što se nalazi u Zakonu i Evanđelju“. Treće, za pravo se kaže da je naravno ne samo po svojemu počelu nego i po svojoj tvari, jer je o naravnim stvarima. A budući da se narav suprotstavlja razumu, po kojemu je čovjek čovjek, slijedi da ako uzmemo naravno pravo u njegovu najstrožem smislu, za one stvari koje nalaže naravni razum i koje pripadaju samo čovjeku ne kaže se da su od naravnoga prava, nego samo za one koje nalaže naravni razum i koje su zajedničke čovjeku i drugim životinjama. Tako imamo spomenutu definiciju, naime: „Naravno pravo je ono čemu je narav poučila sve životinje“. Prema tome, mnoštvo žena, premda nije protivno naravnomu pravu uzetom u trećem smislu, ipak je protivno naravnomu pravu uzetom u drugom smislu, jer je zabranjeno Božjim zakonom. Također je protivno naravnomu pravu uzetom u prvom smislu, kako proizlazi iz onoga što je rečeno, jer takav je nalog naravi svakoj životinji prema načinu koji priliči njezinoj naravi. Zato se i pojedine životinje, čije odgajanje potomstva zahtijeva skrb obaju, naime mužjaka i ženke, po naravnom nagonu drže sjedinjenja jednoga s jednim, primjerice grlica, golub i tako dalje. Odgovor na 5. prigovor jasan je iz onoga što je rečeno. Budući da se međutim čini kako argumenti navedeni „u suprotnom smislu“ pokazuju da je mnoštvo žena protiv prvih načela naravnoga zakona, moramo odgovoriti na njih. Zato odgovaramo na 6. prigovor da je ljudska narav utemeljena bez ikakva nedostatka, te je posljedično obdarena ne samo onim stvarima bez kojih je glavnu svrhu braka nemoguće postići, nego i onima bez kojih se sporedna svrha braka ne bi mogla postići bez poteškoće: i na taj je način čovjeku, kada je bio prvi put stvoren, dostajalo imati jednu ženu, kako je gore rečeno.
Odgovor na 7. prigovor: u braku muž daje svojoj ženi vlast nad svojim tijelom, ne u svakom pogledu, nego samo u onim stvarima koje brak zahtijeva. No brak ne zahtijeva od muža da vrati dug svaki put kad njegova žena to zatraži, ako promatramo glavnu svrhu radi koje je brak ustanovljen, naime dobro potomstva, nego samo onoliko koliko je nužno za začeće. No utoliko što je ustanovljen kao lijek (što je njegova sporedna svrha), brak doista zahtijeva da se dug vrati u svako doba kada se zatraži. Otuda je očito da uzimanjem više žena čovjek ne obvezuje samoga sebe na nemoguće, s obzirom na glavnu svrhu braka; i stoga mnoštvo žena nije protiv prvih načela naravnoga zakona.
Odgovor na 8. prigovor: ovu zapovijed naravnoga zakona, „Ne čini drugome ono što ne bi htio da se tebi učini“, treba razumjeti uz uvjet da postoji jednak razmjer. Jer ako nadređeni ne želi da mu se podložnik suprotstavlja, on stoga nije dužan ne suprotstavljati se svojemu podložniku. Otuda po snazi te zapovijedi ne slijedi da, kao što muž ne želi da njegova žena ima drugoga muža, on ne smije imati drugu ženu: jer to da jedan čovjek ima više žena nije protivno prvim načelima naravnoga zakona, kako je gore rečeno: dok to da jedna žena ima više muževa jest protivno prvim načelima naravnoga zakona, budući da se time dobro potomstva, koje je glavna svrha braka, u jednom pogledu posve uništava, a u drugom pogledu priječi. Jer dobro potomstva ne znači samo rađanje, nego i odgajanje. No rađanje potomstva, premda ne posve onemogućeno (budući da žena može ponovno zatrudnjeti nakon što je trudnoća već nastupila, kako se navodi u De Gener. Animal. vii, 4), ipak biva znatno zapriječeno, jer se to jedva može dogoditi bez ozljede bilo za oba ploda bilo za jednoga od njih. No odgajanje potomstva posve se ukida, jer kao posljedica toga što jedna žena ima više muževa slijedi nesigurnost potomstva u odnosu na oca, čija je skrb nužna za njegov odgoj. Zato brak jedne žene s više muževa nije bio potvrđen nikakvim zakonom ili običajem, dok obratno jest.
Odgovor na 9. prigovor: naravno nagnuće u težnoj moći slijedi naravni pojam u spoznajnoj moći. A budući da se naravnomu pojmu ne protivi toliko to da muškarac ima više žena koliko to da žena ima više muževa, slijedi da ženina ljubav nije toliko nesklona tomu da druga dijeli istoga muža s njom, koliko je muževa ljubav nesklona tomu da druga osoba dijeli istu ženu s njim. Posljedično, i u čovjeka i u drugih životinja mužjak je ljubomorniji na ženku nego obratno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.