Suppl., q. 63, a. 2
Je li sakrament
Prigovor 1. Čini se da drugi brak nije sakrament. Jer onaj tko ponavlja sakrament nanosi uvredu sakramentu. No nijednomu se sakramentu ne smije nanositi uvreda. Dakle, kad bi drugi brak bio sakrament, brak se nipošto ne bi smio ponavljati.
Prigovor 2. Nadalje, u svakom se sakramentu daje neka vrsta blagoslova. No u drugom braku ne daje se nikakav blagoslov, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 42). Dakle, u njemu se ne podjeljuje nikakav sakrament.
Prigovor 3. Nadalje, označavanje je bitno za sakrament. No označavanje braka ne čuva se u drugom braku, jer ne postoji sjedinjenje samo jedne žene sa samo jednim muškarcem, kao u slučaju Krista i Crkve. Dakle, to nije sakrament.
Prigovor 4. Nadalje, jedan sakrament nije zapreka za primanje drugoga. No drugi brak je zapreka za primanje redova. Dakle, to nije sakrament.
Naprotiv, bračno općenje ispričava se od grijeha u drugom braku baš kao i u prvom braku. No bračno se općenje ispričava [usp. pit. 69, čl. 1] bračnim dobrima koja su vjernost, potomstvo i sakrament. Dakle, drugi brak je sakrament. Nadalje, iregularnost se ne sklapa po drugom i nesakramentalnom sjedinjenju, kao što je bludništvo. Ipak se iregularnost sklapa po drugom braku. Dakle, to je sakramentalno sjedinjenje.
Odgovaram: gdje god nalazimo bitne dijelove sakramenta, ondje postoji pravi sakrament. Zato, budući da u drugom braku nalazimo sve bitne dijelove sakramenta ženidbe (naime dužnu tvar, što proizlazi iz toga što stranke imaju uvjete propisane zakonom, i dužni oblik, koji je izražavanje nutarnjega pristanka riječima u sadašnjosti), jasno je da je drugi brak sakrament baš kao i prvi.
Odgovor na 1. prigovor: to vrijedi za sakrament koji uzrokuje vječni učinak: jer tada, ako se sakrament ponovi, podrazumijeva se da onaj prvi nije bio djelotvoran, pa se tako nanosi uvreda prvomu, kako je jasno u svim onim sakramentima koji utiskuju biljeg. Ali oni sakramenti koji nemaju vječni učinak mogu se ponavljati bez uvrede sakramentu, kao u slučaju pokore. A budući da bračna veza prestaje sa smrću, nikakva se uvreda ne nanosi sakramentu ako se žena ponovno uda nakon smrti svoga muža.
Odgovor na 2. prigovor: premda je drugi brak, promatran sam po sebi, savršen sakrament, ipak ako ga promatramo u odnosu na prvi brak, on je donekle manjkav sakrament, jer nema svoje puno označavanje, budući da ne postoji sjedinjenje samo jedne žene sa samo jednim muškarcem kao u braku Krista s Crkvom. I zbog toga se nedostatka blagoslov izostavlja u drugom braku. To se međutim odnosi na slučaj kada je to drugi brak sa strane i muža i žene, ili samo sa strane žene. Jer ako se djevica uda za čovjeka koji je imao drugu ženu, brak se unatoč tomu blagoslivlja. Zato što se označavanje u određenoj mjeri čuva čak i u odnosu na prijašnji brak, budući da premda Krist ima samo jednu Crkvu za svoju zaručnicu, postoje mnoge osobe zaručene s Njim u jednoj Crkvi. No duša se ne može zaručiti s drugim osim s Kristom, inače čini bludništvo s đavlom. Niti postoji duhovni brak. Iz toga razloga kada se žena udaje drugi put, brak se ne blagoslivlja zbog nedostatka u sakramentu.
Odgovor na 3. prigovor: savršeno se označavanje nalazi u drugom braku promatranom samom po sebi, no ne ako se promatra u odnosu na prijašnji brak, i na taj je način on manjkav sakrament.
Odgovor na 4. prigovor: drugi brak utoliko što postoji nedostatak u sakramentu, ali ne kao sakrament, jest zapreka za sakrament reda.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.