Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 6, a. 5

Je li se čovjek dužan ispovjediti odmah

Prigovor 1. Čini se da se čovjek dužan ispovjediti odmah. Jer Hugo od sv. Viktora kaže (De Sacram. ii): „Prezir ispovijedi neoprostiv je, osim ako ne postoji hitan razlog za odgodu“. Svatko je pak dužan izbjegavati prezir. Dakle, svatko se dužan ispovjediti što je prije moguće.

Prigovor 2. Nadalje, svatko je dužan činiti više da izbjegne duhovnu bolest nego da izbjegne tjelesnu bolest. Ako bi čovjek koji je tjelesno bolestan odgađao slanje po liječnika, to bi štetilo njegovu zdravlju. Dakle, čini se da mora nužno štetiti čovjekovu zdravlju ako propusti odmah se ispovjediti svećeniku ako se nađe koji pri ruci.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se duguje uvijek, duguje se odmah. Čovjek pak uvijek duguje ispovijed Bogu. Dakle, dužan se ispovjediti odmah.

Naprotiv, točno određeno vrijeme i za ispovijed i za primanje euharistije određeno je Dekretalima (Cap. Omnis utriusque sexus: De Poenit. et Remiss.). Čovjek pak ne griješi time što ne primi euharistiju prije određenoga vremena. Dakle, ne griješi ako se ne ispovjedi prije toga vremena. Nadalje, smrtni je grijeh propustiti učiniti ono što nam zapovijed nalaže da učinimo. Ako je, dakle, čovjek dužan ispovjediti se odmah, a to propusti učiniti dok mu je svećenik pri ruci, počinio bi smrtni grijeh; i na sličan način u bilo koje drugo vrijeme, i tako dalje, tako da bi upao u mnoge smrtne grijehe radi odgode ispovijedanja jednoga, što se čini nerazumnim.

Odgovaram: budući da je nakana ispovijedanja sjedinjena sa skrušenjem, čovjek je dužan imati tu nakanu kada je dužan imati skrušenje, naime kada dozove svoje grijehe u pamet, a ponajprije kada je u smrtnoj opasnosti, ili kada se nalazi u takvim okolnostima da, osim ako mu grijeh ne bude oprošten, mora pasti u drugi grijeh: na primjer, ako je svećenik dužan služiti misu, a ispovjednik je pri ruci, dužan se ispovjediti ili, ako nema ispovjednika, dužan je barem na skrušenje i imati nakanu ispovijedanja. Ali na stvarnu ispovijed čovjek je obvezan na dva načina. Prvo, akcidentalno, naime kada je dužan učiniti nešto što ne može učiniti bez počinjenja smrtnoga grijeha, osim ako prvo ne ode na ispovijed: jer tada se dužan ispovjediti; na primjer, ako mora primiti euharistiju, kojoj nitko ne može pristupiti nakon počinjenja smrtnoga grijeha a da se prije ne ispovjedi, ako je svećenik pri ruci i nema hitne nužde. Otuda je to da Crkva obvezuje sve da se ispovjede jednom godišnje; jer zapovijeda svima da prime svetu pričest jednom godišnje, naime o Uskrsu, stoga svi moraju otići na ispovijed prije toga vremena. Drugo, čovjek je apsolutno obvezan otići na ispovijed; i ovdje se isti razlog primjenjuje na odgodu ispovijedi kao i na odgodu krštenja, jer su oba nužni sakramenti. Čovjek pak nije dužan primiti krštenje čim donese odluku da se krsti; i tako ne bi sagriješio smrtno ako se ne bi krstio odmah: niti postoji točno određeno vrijeme preko kojega bi, ako odgodi krštenje, navukao smrtni grijeh. Ipak odgoda krštenja može dosegnuti težinu smrtnoga grijeha, ili možda ne, a to ovisi o uzroku odgode, budući da, kako Filozof kaže (Phys. viii, text. 15), volja ne odgađa činiti ono što hoće činiti, osim iz razumnoga uzroka. Stoga, ako uzrok odgode krštenja ima smrtni grijeh povezan s njime, npr. ako čovjek odgađa krštenje iz prezira ili nekoga sličnog motiva, odgoda će biti smrtni grijeh, ali inače ne: a čini se da se isto primjenjuje na ispovijed koja nije nužnija od krštenja. Štoviše, budući da je čovjek dužan ispuniti u ovome životu one stvari koje su nužne za spasenje, stoga, ako je u smrtnoj opasnosti, dužan je, čak i apsolutno, tada i ondje obaviti svoju ispovijed ili primiti krštenje. Iz toga je razloga također Jakov proglasio u isto vrijeme zapovijed o obavljanju ispovijedi i onu o primanju bolesničkoga pomazanja (Jak 5,14-16). Stoga se čini vjerojatnim mišljenje onih koji kažu da se čovjek nije dužan ispovjediti odmah, premda je opasno odgađati. Drugi, međutim, kažu da se skrušen čovjek dužan ispovjediti odmah, čim ima razumnu i prikladnu priliku. Niti smeta to što Dekretal određuje vremensku granicu na godišnju ispovijed, jer Crkva ne povlađuje odgodi, nego zabranjuje nemar uključen u daljnju odgodu. Stoga se ovim Dekretalom čovjek koji odgađa ispričava ne od grijeha na sudištu savjesti, nego od kazne na sudištu Crkve; tako da takva osoba ne bi bila lišena doličnoga ukopa ako bi umrla prije toga vremena. Ali to se čini prestrogim, jer potvrdni propisi obvezuju ne odmah, nego u određeno vrijeme; i to ne zato što ih je tada najprikladnije ispuniti (jer u tome slučaju, ako čovjek ne bi dao milostinju od svojih suvišnih dobara kad god bi susreo čovjeka u potrebi, počinio bi smrtni grijeh, što je lažno), nego zato što to vrijeme uključuje hitnost. Dosljedno tome, ako se ne ispovjedi u prvoj prilici, ne slijedi da čini smrtni grijeh, čak i ako ne čeka bolju priliku, osim ako mu ne postane hitno ispovjediti se po tome što je u smrtnoj opasnosti. Niti je radi crkvenoga popuštanja to što se nije dužan ispovjediti odmah, nego radi naravi potvrdnoga propisa, tako da je prije donošenja zapovijedi postojala još manja obveza. Drugi opet kažu da svjetovnjaci nisu dužni ispovjediti se prije korizme, koja je za njih vrijeme pokore; ali da su redovnici dužni ispovjediti se odmah, jer je za njih svako vrijeme vrijeme za pokoru. No to ne stoji; jer redovnici nemaju drugih obveza osim onih koje imaju drugi ljudi, s izuzetkom onih na koje su obvezani zavjetom.

Odgovor na 1. prigovor: Hugo govori o onima koji umiru bez ovoga sakramenta.

Odgovor na 2. prigovor: nije nužno za tjelesno zdravlje da se po liječnika pošalje odmah, osim kada postoji nužda za ozdravljenjem: a isto se primjenjuje na duhovnu bolest.

Odgovor na 3. prigovor: zadržavanje tuđega vlasništva protiv volje vlasnika protivno je niječnomu propisu, koji obvezuje uvijek i za uvijek, te je stoga čovjek uvijek dužan izvršiti trenutni povrat. Nije tako s ispunjenjem potvrdnoga propisa, koji obvezuje uvijek, ali ne za uvijek, stoga ga čovjek nije dužan ispuniti odmah.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.