Suppl., q. 58, a. 2
Je li to čarolija
Prigovor 1. Čini se da čarolija ne može biti zapreka braku. Jer dotične čarolije uzrokovane su djelovanjem zloduha. No zlodusi nemaju više moći spriječiti bračni čin nego druge tjelesne čine; a njih ne mogu spriječiti, jer bi tako poremetili cijeli svijet kad bi priječili jelo, hodanje i slično. Dakle, oni ne mogu priječiti brak čarolijama.
Prigovor 2. Nadalje, Božje je djelo jače od đavolskoga. No čarolija je đavolsko djelo. Dakle, ono ne može priječiti brak koji je Božje djelo.
Prigovor 3. Nadalje, nijedna zapreka, osim ako nije trajna, ne poništava bračni ugovor. No čarolija ne može biti trajna zapreka, jer budući da đavao nema vlast ni nad kim drugim osim nad grješnicima, čarolija će biti uklonjena ako se grijeh izbaci, ili drugom čarolijom, ili egzorcizmima Crkve koji se koriste za suzbijanje moći zloduha. Dakle, čarolija ne može biti zapreka braku.
Prigovor 4. Nadalje, tjelesno se općenje ne može spriječiti, osim ako ne postoji zapreka moći rađanja koja je njegovo počelo. No moć rađanja jednoga čovjeka jednako se odnosi na sve žene. Dakle, čarolija ne može biti zapreka u pogledu jedne žene, a da to ne bude i u pogledu svih.
Naprotiv, navodi se u Dekretalima (XXXIII, qu. 1, cap. iv): „Ako su vračanjem ili vješticama...“, i dalje, „ako su neizlječivi, moraju se razdvojiti“. Nadalje, zloduhova je moć veća od čovjekove: „Na zemlji nema sile koja bi se mogla usporediti s onim tko je stvoren da se nikoga ne boji“ (Job 41,24). No ljudskim djelovanjem osoba može postati nesposobna za tjelesno općenje nekom silom ili kastracijom; a to je zapreka braku. Dakle, to se tim više može učiniti zloduhovom moći.
Odgovaram: neki su tvrdili da vještičarenje nije na svijetu ništa drugo nego puko zamišljanje ljudi koji su pripisali čarolijama one naravne učinke čiji su uzroci bili skriveni. No to je u suprotnosti s autoritetom svetih ljudi koji navode da zlodusi imaju moć nad ljudskim tijelima i maštom, kada im Bog to dopusti: zbog čega s pomoću njih vračevi mogu činiti određene znakove. No to mišljenje raste iz korijena nevjere ili sumnjičavosti, jer oni ne vjeruju da zlodusi postoje osim u mašti prostoga puka, koji zloduha pripisuje strahove što ih čovjek dočarava iz svojih misli, i zato što, zbog žive mašte, određeni oblici poput onih koje ima u mislima postaju očiti osjetilima, pa tada on vjeruje da vidi zloduha. No takve tvrdnje odbacuje prava vjera po kojoj vjerujemo da su anđeli pali s neba, i da zlodusi postoje, te da su po razlogu svoje suptilne naravi u stanju učiniti mnoge stvari koje mi ne možemo; a oni koji ih navode da takve stvari čine nazivaju se vračevima. Zato su drugi držali da vještičarenje može postaviti zapreku tjelesnomu općenju, ali da nijedna takva zapreka nije trajna: otuda ona ne poništava bračni ugovor, a oni kažu da su zakoni koji to tvrde opozvani. No to je u suprotnosti sa stvarnim činjenicama i s novim zakonodavstvom koje se slaže sa starim. Zato moramo povući razliku: jer nemogućnost općenja uzrokovana vještičarenjem ili je trajna pa tada poništava brak, ili nije trajna pa tada ne poništava brak. A kako bi to stavila na praktičnu kušnju, Crkva je odredila razdoblje od tri godine na isti način kao što smo naveli s obzirom na frigidnost (čl. 1). Postoji, međutim, ta razlika između čarolije i frigidnosti, što je osoba koja je nemoćna zbog frigidnosti jednako nemoćna u odnosu na jednu kao i na drugu, te posljedično kad se brak razriješi, nije joj dopušteno oženiti drugu ženu; dok vještičarenjem muškarac može postati nemoćan u odnosu na jednu ženu, ali ne i na drugu, te posljedično, kada Crkva prosudi da se brak razrješuje, svakoj je stranci dopušteno potražiti drugoga bračnoga druga.
Odgovor na 1. prigovor: prva pokvarenost grijeha po kojoj je čovjek postao đavolski rob prenesena je na nas činom moći rađanja, te iz toga razloga Bog dopušta đavlu da u tom činu više vrši svoju moć vještičarenja nego u ostalima. Isto se tako moć vještičarenja očituje u zmijama više nego u drugim životinjama, prema Post 3, budući da je đavao kušao ženu po zmiji.
Odgovor na 2. prigovor: Božje se djelo može spriječiti đavolskim djelom uz Božje dopuštenje; ne zato što je đavao jači od Boga pa bi mogao uništiti Njegova djela nasiljem.
Odgovor na 3. prigovor: neke su čarolije toliko trajne da ne mogu imati nikakav ljudski lijek, premda bi Bog mogao pružiti lijek prisiljavanjem zloduha, ili bi zloduh mogao to pružiti odustajanjem. Jer, kako i sami vračevi priznaju, ne slijedi uvijek da ono što je učinjeno jednom vrstom vještičarenja može biti uništeno drugom vrstom, pa čak i kad bi bilo moguće upotrijebiti vještičarenje kao lijek, ipak bi se to smatralo trajnim, budući da čovjek nipošto ne bi smio zazivati zloduhovu pomoć vještičarenjem. Opet, ako je đavlu dana vlast nad nekom osobom zbog grijeha, ne slijedi da njegova vlast prestaje s grijehom, jer se kazna ponekad nastavlja nakon što je krivnja uklonjena. I opet, egzorcizmi Crkve ne pomažu uvijek u suzbijanju zloduha u svim njihovim napastovanjima tijela, ako Bog tako hoće, ali oni uvijek pomažu protiv onih zloduhovih nasrtaja protiv kojih su uglavnom i ustanovljeni.
Odgovor na 4. prigovor: Vještičarenje ponekad uzrokuje zapreku u odnosu na sve, a ponekad u odnosu na samo jednu: jer je đavao voljni uzrok koji ne djeluje po naravnoj nužnosti. Štoviše, zapreka koja proizlazi iz vještičarenja može proizići iz dojma što ga zloduh stvara na čovjekovoj mašti, čime on biva lišen požude koja ga pokreće s obzirom na određenu ženu, a ne na drugu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.