Suppl., q. 58, a. 1
Je li nemoć zapreka braku
Prigovor 1. Čini se da nemoć nije zapreka braku. Jer tjelesno općenje nije bitno za brak, budući da je brak savršeniji kada obje stranke opslužuju uzdržljivost po zavjetu. No nemoć ne lišava brak ničega osim tjelesnoga općenja. Dakle, to nije zapreka koja poništava bračni ugovor.
Prigovor 2. Nadalje, baš kao što nemoć priječi tjelesno općenje, to čini i frigidnost. No frigidnost se ne smatra zaprekom braku. Dakle, ne bi se ni nemoć trebala smatrati takvom.
Prigovor 3. Nadalje, svi su stari ljudi frigidni. Ipak se stari ljudi mogu vjenčati. Dakle, itd.
Prigovor 4. Nadalje, ako žena zna da je muškarac frigidan kada se udaje za njega, brak je valjan. Dakle, frigidnost, razmatrana sama po sebi, nije zapreka braku.
Prigovor 5. Nadalje, vrelina se može pokazati dovoljnim poticajem na tjelesno općenje s onom koja nije djevica, ali ne i s onom koja jest, jer se događa da bude tako slaba da brzo prođe, te je stoga nedostatna za oduzimanje djevičanstva. Ili pak može dostatno potaknuti muškarca s obzirom na lijepu ženu, ali nedostatno s obzirom na neprivlačnu. Dakle, čini se da frigidnost, premda je zapreka u pogledu jedne, nije zapreka apsolutno.
Prigovor 6. Nadalje, općenito govoreći, žena je frigidnija od muškarca. No ženama nije zabranjen brak. Dakle, ni muškarcima ne bi trebao biti zabranjen zbog frigidnosti.
Naprotiv, navodi se (Extra, De Frigidis et Malefic., cap. Quod Sedem): „Baš kao što dječak koji je nesposoban za bračno općenje nije prikladan za brak, tako se i oni koji su nemoćni smatraju najneprikladnijima za bračni ugovor.“ No osobe pogođene frigidnošću su takve. Dakle, itd. Nadalje, nitko se ne može obvezati na nemoguće. No u braku se čovjek obvezuje na tjelesno općenje; jer upravo u tu svrhu on daje drugoj stranci vlast nad svojim tijelom. Dakle, frigidna osoba, budući nesposobna za tjelesno općenje, ne može stupiti u brak.
Odgovaram: u braku postoji ugovor po kojemu je jedan obvezan platiti drugomu bračni dug: stoga, baš kao i u drugim ugovorima, obveza je neprikladna ako se osoba obveže na ono što ne može dati ili učiniti, tako je i bračni ugovor neprikladan, ako ga sklopi netko tko ne može platiti bračni dug. Ova zapreka naziva se općim imenom nemoć s obzirom na općenje, i može proizići iz nutarnjega i naravnoga uzroka, ili iz vanjskoga i akcidentalnoga uzroka, primjerice čarolije, o čemu ćemo govoriti poslije (čl. 2). Ako duguje naravnomu uzroku, to se može dogoditi na dva načina. Jer ili je privremeno, pa se može izliječiti lijekom, ili protokom vremena, i tada ne poništava brak; ili je trajno i tada poništava brak, tako da stranka koja trpi od te zapreke ostaje zauvijek bez nade u brak, dok se druga može „udati za koga hoće... u Gospodinu“ (1 Kor 7,39). Kako bi se utvrdilo je li zapreka trajna ili ne, Crkva je odredila fiksno vrijeme, naime tri godine, za stavljanje te stvari na praktičnu kušnju: a ako nakon tri godine, tijekom kojih su obje stranke pošteno nastojale ispuniti svoje bračno općenje, brak ostane nekonzumiran, Crkva prosuđuje da se brak razrješuje. Pa ipak, Crkva u tome ponekad griješi, jer su tri godine ponekad nedostatne da se nemoć dokaže trajnom. Zato, ako Crkva uvidi da je pogriješila, vidjevši da je subjekt zapreke dovršio tjelesno općenje s drugom ili s istom osobom, ona ponovno uspostavlja prijašnji brak, a razrješuje onaj kasniji, premda je ovaj drugi sklopljen s njezinim dopuštenjem. [U današnje je vrijeme rijetko potrebno previše pomno ispitivati ovu stvar, budući da se svi slučajevi koji iz nje proizlaze tretiraju koliko je god moguće pod oblikom oprosta od nekonzumiranih brakova. Usp. Catholic Encyclopedia, članak Canonical Impediments.]
Odgovor na 1. prigovor: premda čin tjelesnoga općenja nije bitan za brak, sposobnost ispunjavanja toga čina jest bitna, jer brak svakoj od vjenčanih stranaka daje vlast nad tijelom one druge u odnosu na bračno općenje.
Odgovor na 2. prigovor: Pretjerana vrelina jedva da može biti trajna zapreka. Ako bi se, međutim, pokazala zaprekom bračnomu općenju tri godine, prosudilo bi se da je trajna. Ipak, budući da je frigidnost veća i češća zapreka (jer ona ne samo da priječi miješanje sjemena nego i slabi udove koji surađuju u sjedinjenju tijela), ona se smatra zaprekom prije nego vrelina, budući da se svi naravni nedostaci svode na frigidnost.
Odgovor na 3. prigovor: premda stari ljudi nemaju dostatnu vrelinu za rađanje, imaju dostatno za općenje. Zato im je dopušteno vjenčati se, utoliko što je brak namijenjen kao lijek, premda im ne priliči kao ispunjavanje dužnosti naravi.
Odgovor na 4. prigovor: u svim se ugovorima sa svih strana slaže da je svatko tko ne može udovoljiti obvezi neprikladan za sklapanje ugovora koji zahtijeva ispunjavanje te obveze. No ta je nesposobnost dvostruka. Prvo, jer osoba nije u stanju ispuniti obvezu „de jure“, te takva nesposobnost čini ugovor posve ništavnim, neovisno o tome zna li stranka s kojom ona sklapa ugovor za to ili ne. Drugo, jer je nije u stanju ispuniti „de facto“; i tada ako stranka s kojom on sklapa ugovor za to zna, a unatoč tomu ulazi u ugovor, to pokazuje da on traži neku drugu svrhu od ugovora, pa ugovor stoji. Ali ako ne zna za to, ugovor je ništavan. Dosljedno tome, frigidnost koja uzrokuje takvu nemoć da čovjek ne može „de facto“ platiti bračni dug, kao i stanje ropstva, po kojemu čovjek ne može „de facto“ slobodno dati svoju službu, zapreke su braku, kada jedna vjenčana stranka ne zna da druga nije u stanju platiti bračni dug. Ali zapreka po kojoj osoba ne može platiti bračni dug „de jure“, primjerice krvno srodstvo, poništava bračni ugovor, neovisno o tome zna li druga stranka za to ili ne. Iz toga razloga Učitelj drži (Sent. iv, D, 34) da te dvije zapreke, frigidnost i ropstvo, ne čine posve nedopuštenim da se njihovi subjekti vjenčaju.
Odgovor na 5. prigovor: muškarac ne može imati trajnu naravnu zapreku u pogledu jedne osobe a da nema u pogledu druge. No ako ne može ispuniti tjelesni čin s djevicom, dok može s onom koja nije djevica, djevičnjak može biti probijen medicinskim instrumentom, te on tako može imati općenje s njom. Niti bi to bilo protivno naravi, jer ne bi bilo učinjeno radi užitka nego radi lijeka. Odbojnost prema ženi nije naravni uzrok, nego akcidentalni vanjski uzrok: pa stoga o njoj moramo donositi istu prosudbu kao o čarolijama, o kojima ćemo govoriti dalje u tekstu (čl. 2).
Odgovor na 6. prigovor: mužjak je djelatnik u rađanju, a ženka je trpni subjekt, stoga se za čin rađanja traži veća vrelina u mužjaku nego u ženki. Otuda frigidnost koja čini muškarca nemoćnim ne bi onesposobila ženu. Ipak može postojati naravna zapreka iz drugoga uzroka, naime suženje, pa tada o suženju u ženi moramo suditi na isti način kao o frigidnosti u muškarcu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.