Suppl., q. 52, a. 2
Može li se rob oženiti bez privole svoga gospodara
Prigovor 1. Čini se da se rob ne može oženiti bez privole svoga gospodara. Jer nitko ne može dati osobi ono što pripada drugome bez privole ovoga potonjega. No rob je gospodarevo vlasništvo. Dakle, ne može dati svojoj ženi vlast nad svojim tijelom ženeći se bez privole svoga gospodara.
Prigovor 2. Nadalje, rob je dužan slušati svoga gospodara. Ali njegov mu gospodar može zapovjediti da ne pristaje na brak. Dakle, ne može se oženiti bez njegove privole.
Prigovor 3. Nadalje, nakon braka, rob je dužan čak i po propisu Božjega zakona vraćati dug svojoj ženi. No u vrijeme kada njegova žena traži dug njegov gospodar može od njega zahtijevati službu koju neće moći izvršiti ako se želi baviti tjelesnim sjedinjenjem. Dakle, ako se rob može oženiti bez privole svoga gospodara, ovaj potonji bio bi lišen službe koja mu pripada bez ikakve svoje krivnje; a to ne bi smjelo biti.
Prigovor 4. Nadalje, gospodar može prodati svoga roba u stranu zemlju, kamo ga žena ne može slijediti, bilo zbog tjelesne slabosti, bilo zbog neposredne opasnosti za svoju vjeru; primjerice ako bude prodan nevjernicima, ili ako njezin gospodar to ne želi, pod pretpostavkom da je ona ropkinja; i tako će brak biti razriješen, što je neprikladno. Dakle, rob se ne može oženiti bez privole svoga gospodara.
Prigovor 5. Nadalje, teret pod kojim se čovjek obvezuje na božansku službu probitačniji je od onoga kojim se čovjek podlaže svojoj ženi. No rob ne može stupiti u redovništvo niti primiti redove bez privole svoga gospodara. Mnogo manje dakle može biti vjenčan bez njegove privole.
Naprotiv, „U Kristu Isusu... nema više roba ni slobodnjaka“ (Gal 3,26-28). Dakle, i slobodnjak i rob uživaju istu slobodu vjenčati se u vjeri Krista Isusa. Nadalje, ropstvo je od pozitivnoga zakona; dok je ženidba od naravnoga i božanskoga zakona. Budući dakle da pozitivni zakon ne dokida naravni ili božanski zakon, čini se da se rob može oženiti bez privole svoga gospodara.
Odgovaram: kako je gore rečeno (čl. 1, ad 3), pozitivni zakon izvire iz naravnoga zakona, i dosljedno tome ropstvo, koje je od pozitivnoga zakona, ne može štetiti onim stvarima koje su od naravnoga zakona. No baš kao što narav traži očuvanje pojedinca, tako traži i očuvanje vrste rađanjem; zbog čega baš kao što rob nije podložan svojemu gospodaru u tolikoj mjeri da ne bi bio slobodan jesti, spavati i činiti one stvari koje pripadaju potrebama njegova tijela, i bez kojih se narav ne može očuvati, tako mu nije podložan u toj mjeri da se ne bi mogao slobodno oženiti, čak i bez znanja ili privole svoga gospodara.
Odgovor na 1. prigovor: rob je vlasništvo svoga gospodara u stvarima pridodanima naravi, ali u naravnim stvarima svi su jednaki. Zato, u stvarima koje pripadaju naravnim činima, rob može ženidbom dati drugoj osobi vlast nad svojim tijelom bez privole svoga gospodara.
Odgovor na 2. prigovor: rob je dužan slušati svoga gospodara u onim stvarima koje njegov gospodar može zakonito zapovjediti; i baš kao što mu njegov gospodar ne može zakonito zapovjediti da ne jede ili ne spava, tako mu isto ne može zakonito zapovjediti da se uzdrži od ženidbe. Jer zakonodavčeva je briga kako se svatko služi onim što je njegovo, i dosljedno tome ako gospodar zapovjedi svome robu da se ne ženi, rob nije dužan poslušati svoga gospodara.
Odgovor na 3. prigovor: ako se rob oženio s privolom svoga gospodara, trebao bi izostaviti službu koju je zapovjedio njegov gospodar i vratiti dug svojoj ženi; jer gospodar je, pristajući na brak svoga roba, podrazumijevano pristao na sve što brak zahtijeva. Ako je, međutim, brak sklopljen bez gospodareva znanja ili privole, nije dužan vratiti dug, nego radije poslušati svoga gospodara, ako su te dvije stvari nespojive. Ipak u takvim stvarima valja razmotriti mnoge pojedinosti, kao i u svim ljudskim činima, naime opasnost kojoj je izložena čistoća njegove žene, i zapreku koju vraćanje duga stavlja na put zapovijeđene službe, i druga slična razmatranja, od kojih ako se sva dužnoodvagnu bit će moguće prosuditi koga je od njih dvoje rob dužan s prednošću poslušati, svoga gospodara ili svoju ženu.
Odgovor na 4. prigovor: u takvu slučaju kaže se da bi gospodara trebalo prisiliti da ne proda roba na takav način da poveća težinu bračnoga tereta, osobito budući da može bilo gdje dobiti pravednu cijenu za svoga roba.
Odgovor na 5. prigovor: Stupanjem u redovništvo ili primanjem redova čovjek se obvezuje na božansku službu za sve vrijeme; dok je muž dužan vratiti dug svojoj ženi ne uvijek, nego u prikladno vrijeme; otuda usporedba ne stoji. Štoviše, onaj tko stupa u redovništvo ili prima redove obvezuje se na djela koja su pridodana naravnim djelima, i u kojima njegov gospodar ima vlast nad njim, ali ne u naravnim djelima na koja se čovjek obvezuje brakom. Zato ne može zavjetovati suzdržljivost bez privole svoga gospodara.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.