Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 52, a. 1

Je li stanje ropstva zapreka za brak

Prigovor 1. Čini se da stanje ropstva nije zapreka za ženidbu. Jer ništa nije zapreka za brak osim onoga što mu se na neki način protivi. No ropstvo se ni na koji način ne protivi braku, jer inače ne bi moglo biti braka među robovima. Dakle, ropstvo nije zapreka za brak.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je protivno naravi ne može biti zapreka onome što je po naravi. No ropstvo je protivno naravi, jer kako Grgur veli (Pastor. ii, 6), „protivno je naravi da čovjek želi gospodariti drugim čovjekom“; a to je također bjelodano iz činjenice da je za čovjeka rečeno (Post 1,26) da „vlada nad ribama morskim“, a ne da vlada nad čovjekom. Dakle, ono ne može biti zapreka za brak, koji je naravna stvar.

Prigovor 3. Nadalje, ako je zapreka, to je ili od naravnoga zakona ili od pozitivnoga zakona. No nije od naravnoga zakona, budući da su prema naravnomu zakonu svi ljudi jednaki, kako veli Grgur (Pastor. ii, 6), dok se na početku Digesta navodi (Manumissiones, ff. de just. et jure.) da ropstvo nije od naravnoga zakona; a pozitivni zakon izvire iz naravnoga zakona, kako veli Tulije (De Invent. ii). Dakle, prema pravu, ropstvo nije zapreka ni za koji brak.

Prigovor 4. Nadalje, ono što je zapreka za brak jednako je zapreka bilo da je poznato ili nepoznato, kao u slučaju krvnog srodstva. No ropstvo jedne stranke, ako je poznato drugoj, nije zapreka za njihov brak. Dakle, ropstvo, promatrano u sebi, ne može poništiti brak; i dosljedno tome ne bi se trebalo ubrajati samo po sebi kao zasebna zapreka za brak.

Prigovor 5. Nadalje, baš kao što tko može biti u zabludi o ropstvu, tako da smatra slobodnom osobu koja je rob, tako može biti u zabludi o slobodi, tako da smatra robom osobu koja je slobodna. No sloboda se ne smatra zaprekom za brak. Dakle, niti bi se ropstvo trebalo tako smatrati.

Prigovor 6. Nadalje, guba je veći teret bračnome zajedništvu i veća je zapreka dobru potomstva negoli ropstvo. Ipak, guba se ne smatra zaprekom za brak. Dakle, niti bi se ropstvo trebalo tako smatrati.

Naprotiv, jedan Dekretal veli (De conjug. servorum, cap. Ad nostram) da „zabluda glede stanja priječi sklapanje braka i poništava onaj koji je već sklopljen“. Nadalje, brak je jedno od dobara koja se traže radi njih samih, jer je označen poštenjem; dok je ropstvo jedna od stvari koje valja izbjegavati radi njih samih. Dakle, brak i ropstvo međusobno su oprečni; i dosljedno tome ropstvo je zapreka za brak.

Odgovaram: u bračnome ugovoru jedna je stranka vezana prema drugoj u pogledu vraćanja duga; zbog čega ako onaj tko se tako obvezuje nije u mogućnosti vratiti dug, neznanje o toj nesposobnosti, sa strane stranke kojoj se obvezuje, poništava ugovor. No baš kao što nemoć u pogledu snošaja čini osobu nesposobnom vratiti dug, tako da je posve onemogućena, tako je ropstvo čini nesposobnom vratiti ga slobodno. Zato, baš kao što je neznanje o nemoći u pogledu snošaja zapreka ako nije poznata, ali ne i ako je poznata, kako ćemo navesti dalje (pit. 58), tako je i stanje ropstva zapreka ako nije poznato, ali ne i ako je poznato.

Odgovor na 1. prigovor: ropstvo je protivno braku s obzirom na čin na koji brak obvezuje jednu stranku u odnosu prema drugoj, jer priječi slobodno izvršenje toga čina; i opet s obzirom na dobro potomstva koje podliježe istomu stanju po razlogu ropstva roditelja. Budući da je, međutim, svakomu slobodno pretrpjeti štetu u onome što mu pripada, ako jedna od stranaka zna da je druga rob, brak je unatoč tome valjan. Isto tako, budući da u braku postoji jednaka obveza s obje strane za vraćanje duga, nijedna stranka ne može od druge iznuditi veću obvezu od one pod kojom se sama nalazi; tako da ako rob oženi ropkinju, misleći da je slobodna, brak se time ne čini nevaljanim. Bjelodano je stoga da ropstvo nije zapreka za brak osim kada je nepoznato drugoj stranci, čak i ako se ova potonja nalazi u stanju slobode; te tako ništa ne priječi brak među robovima, pa čak niti između slobodnjaka i ropkinje.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da stvar bude protiv naravi s obzirom na prvu nakanu naravi, a ipak da ne bude protiv naravi s obzirom na njezinu drugu nakanu. Tako su, kako stoji u De Coelo, ii, svako raspadanje, nedostatak i starost protivni naravi, jer narav namjerava bitak i savršenstvo, a ipak nisu protivni drugoj nakani naravi, jer narav, budući da ne može očuvati bitak u jednoj stvari, očuvava ga u drugoj koja nastaje iz raspadanja one druge. I kada narav ne može dovesti stvar do većega savršenstva, dovodi je do manjega; tako kada ne može proizvesti muško, proizvodi žensko koje je „manjkavo muško“ (De Gener. Animal. ii, 3). Kažem dakle na sličan način da je ropstvo protivno prvoj nakani naravi. Ipak nije protivno drugoj, jer naravni razum ima to nagnuće, i narav ima tu želju, da svatko bude dobar; ali iz činjenice da osoba griješi, narav ima nagnuće da ona bude kažnjena za svoj grijeh, te je tako ropstvo uvedeno kao kazna za grijeh. Niti je nerazumno da naravna stvar bude spriječena onim što je nenaravno na taj način; jer tako biva brak spriječen nemoći snošaja, koja je nemoć protivna naravi na spomenuti način.

Odgovor na 3. prigovor: naravni zakon zahtijeva da se kazna nanese za krivnju, i da nitko ne bude kažnjen tko nije kriv; ali određivanje kazne prema okolnostima osobe i krivnje pripada pozitivnomu zakonu. Otuda ropstvo koje je određena kazna potječe od pozitivnoga zakona, a izvire iz naravnoga zakona, kao određeno iz neodređenoga. I proizlazi iz određenja toga istog pozitivnog zakona da je ropstvo, ako je nepoznato, zapreka za ženidbu, kako ne bi bio kažnjen onaj tko nije kriv; jer kazna je za ženu imati roba za muža, i obrnuto.

Odgovor na 4. prigovor: određene zapreke čine brak nedopuštenim; i budući da naša volja nije to što čini stvar zakonitom ili nedopuštenom, nego zakon kojemu naša volja mora biti podložna, slijedi da na valjanost ili nevaljanost braka ne utječe niti neznanje (takvo koje uništava dragovoljnost) o zapreci niti znanje o njoj; a takva je zapreka svojstvo ili zavjet, i druge iste vrste. Druge zapreke, međutim, čine brak neučinkovitim s obzirom na vraćanje duga; i budući da je u ovlasti naše volje otpustiti dug koji nam pripada, slijedi da takve zapreke, ako su poznate, ne poništavaju brak, nego samo onda kada neznanje o njima uništava dragovoljnost. Takve su zapreke ropstvo i nemoć snošaja. I, zato što same po sebi imaju narav zapreke, ubrajaju se kao posebne zapreke osim zablude; dok se zamjena osobe ne ubraja kao posebna zapreka osim zablude, jer zamjena druge osobe nema narav zapreke osim po razlogu nakane jedne od ugovornih stranaka.

Odgovor na 5. prigovor: sloboda ne priječi bračni čin, zbog čega neznanje o slobodi nije zapreka za brak.

Odgovor na 6. prigovor: guba ne priječi brak s obzirom na njegov prvi čin, budući da gubavci mogu slobodno vraćati dug; premda stavljaju teret na brak s obzirom na njegove sporedne učinke; zbog čega nije zapreka za brak kao što je ropstvo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.