Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 5, a. 2

Može li skrušenje posve oduzeti dug kazne

Prigovor 1. Čini se da skrušenje ne može posve oduzeti dug kazne. Jer zadovoljština i ispovijed određene su za čovjekovo oslobođenje od duga kazne. Nitko pak nije tako savršeno skrušen da ne bi bio obvezan na ispovijed i zadovoljštinu. Dakle, skrušenje nikada nije toliko veliko da izbriše čitav dug kazne.

Prigovor 2. Nadalje, u pokori bi kazna na neki način trebala nadoknaditi grijeh. Neki se pak grijesi izvršavaju tjelesnim udovima. Budući da je, dakle, radi dužne nadoknade za grijeh određeno da „čime tko griješi, time i biva kažnjen“ (Mudr 11,17), čini se da kazna za takve grijehe nikada ne može biti oproštena skrušenjem.

Prigovor 3. Nadalje, žalost skrušenja jest konačna. Za neke pak grijehe, naime smrtne, duguje se beskonačna kazna. Dakle, skrušenje nikada ne može biti toliko veliko da otpusti čitavu kaznu.

Naprotiv, nagnuća srca prihvatljivija su Bogu nego vanjski čini. Čovjek se pak odrješuje i od kazne i od krivnje posredstvom vanjskih čina; stoga biva odriješen i posredstvom nagnuća srca, kakvo je skrušenje. Nadalje, imamo primjer toga u razbojniku, komu je rečeno (Lk 23,43): „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, radi njegova jednoga čina pokajanja. O tome oduzima li se čitav dug kazne uvijek skrušenjem, ovo je pitanje već razmotreno gore (Sent. iv, D, 14, pit. 2, čl. 1, 2; TP, pit. 86, čl. 4), gdje je isto pitanje bilo postavljeno s obzirom na pokoru.

Odgovaram: jakost skrušenja može se promatrati na dva načina. Prvo, sa strane ljubavi, koja uzrokuje nezadovoljstvo, i na taj se način može dogoditi da čin ljubavi bude toliko jak da skrušenje koje iz njega proizlazi zaslužuje ne samo uklanjanje krivnje nego i oproštenje sve kazne. Drugo, sa strane osjetilne žalosti, koju volja pobuđuje u skrušenju: i budući da je ta žalost također vrsta kazne, može biti toliko jaka da dostaje za oproštenje i krivnje i kazne.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek ne može biti siguran da njegovo skrušenje dostaje za oproštenje i kazne i krivnje: stoga je dužan ispovjediti se i dati zadovoljštinu, osobito zato što njegovo skrušenje ne bi bilo pravo skrušenje ako s njime ne bi imao sjedinjenu nakanu ispovijedanja: koja se nakana također mora provesti u djelo, radi zapovijedi dane o ispovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: kao što se unutarnja radost prelijeva u vanjske dijelove tijela, tako se unutarnja žalost pokazuje u vanjskim udovima: stoga stoji pisano (Izr 17,22): „Žalostan duh suši kosti“.

Odgovor na 3. prigovor: iako je žalost skrušenja konačna u svojoj jakosti, kao što je konačna i kazna koja se duguje za smrtni grijeh; ipak ona crpi beskonačnu snagu iz ljubavi kojom je oživljena, i tako vrijedi za oproštenje i krivnje i kazne.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.