Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 5, a. 1

Je li oproštenje grijeha učinak skrušenja

Prigovor 1. Čini se da oproštenje grijeha nije učinak skrušenja. Jer sam Bog oprašta grijehe. Mi smo pak do određene mjere uzrok skrušenja, budući da je ono naš vlastiti čin. Dakle, skrušenje nije uzrok oproštenja.

Prigovor 2. Nadalje, skrušenje je čin kreposti. Krepost pak slijedi oproštenje grijeha: jer krepost i grijeh nisu zajedno u duši. Dakle, skrušenje nije uzrok oproštenja grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, ništa osim grijeha nije zapreka primanju euharistije. Ali skrušeni ne bi smjeli ići na pričest prije nego što odu na ispovijed. Dakle, oni još nisu primili oproštenje svojih grijeha.

Naprotiv, glosa na Ps 51,19, „Žrtva Bogu duh je raskajan“, kaže: „Iskreno skrušenje jest žrtva kojom se odrješuju grijesi.“ Nadalje, krepost i mana rađaju se i kvare istim uzrocima, kako se navodi u Ethic. ii, 1,2. Grijeh se pak čini neurednom ljubavlju srca. Dakle, uništava se žalošću uzrokovanom urednom ljubavlju srca; i dosljedno tome skrušenje briše grijeh.

Odgovaram: skrušenje se može promatrati na dva načina, bilo kao dio sakramenta, bilo kao čin kreposti, i u oba slučaja ono je uzrok oproštenja grijeha, ali ne na isti način. Jer, kao dio sakramenta, ono djeluje ponajprije kao instrument za oproštenje grijeha, kako je bjelodano s obzirom na druge sakramente (usp. Sent. iv, D, 1, pit. 1, čl. 4: TP, pit. 62, čl. 1); dok je, kao čin kreposti, takoreći tvarni uzrok oproštenja grijeha. Jer raspoloženje je, takoreći, nužan uvjet za opravdanje, a raspoloženje se svodi na tvarni uzrok ako se uzme da označava ono što raspolaže tvar da primi nešto. Drugačije je u slučaju raspoloženja djelatnika za djelovanje, jer se to svodi na rod tvornoga uzroka.

Odgovor na 1. prigovor: sam Bog jest glavni tvorni uzrok oproštenja grijeha: ali raspoloženi uzrok može biti i od nas, a isto tako i sakramentalni uzrok, budući da su sakramentalni oblici riječi koje mi izgovaramo, a koje imaju instrumentalnu moć podjeljivanja milosti kojom se grijesi opraštaju.

Odgovor na 2. prigovor: oproštenje grijeha prethodi kreposti i ulijevanju milosti na jedan način, a na drugi način slijedi: i ukoliko slijedi, čin izazvan krepošću može biti uzrok oproštenja grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: podjeljivanje euharistije pripada posvećenim službenicima Crkve: stoga čovjek ne bi trebao ići na pričest dok mu grijeh ne bude oprošten preko posvećenih službenika Crkve, premda mu grijeh može biti oprošten pred Bogom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.