Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 47, a. 3

Poništava li prisilna privola brak

Prigovor 1. Čini se da prisilna privola ne poništava brak. Jer kao što je privola nužna za ženidbu, tako je nakana nužna za krštenje. No onaj tko je strahom prisiljen primiti krštenje, prima sakrament. Dakle, onaj tko je strahom prisiljen na privolu vezan je svojim brakom.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu (Ethic. iii, 1), ono što je učinjeno zbog mješovitoga nasilja više je dragovoljno nego nedragovoljno. No privola ne može biti prisiljena osim mješovitim nasiljem. Dakle, ona nije posve nedragovoljna, i dosljedno tome brak je valjan.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da bi onome tko je pristao na brak pod prisilom trebalo savjetovati da ustraje u tome braku; jer obećati a ne ispuniti ima „privid zla“, a Apostol želi da se uzdržavamo od svakoga takva privida (1 Sol 5,22). No to ne bi bio slučaj kada bi prisilna privola posve poništavala brak. Dakle, itd.

Naprotiv, Dekretal veli (cap. Cum locum, De sponsal. et matrim.): „Budući da nema mjesta za privolu ondje gdje ulazi strah ili prisila, slijedi da ondje gdje se traži privola osobe, svaka izlika za prisilu mora biti uklonjena“. No uzajamni je ugovor nužan u braku. Dakle, itd. Nadalje, ženidba označava sjedinjenje Krista s Crkvom, koje je sjedinjenje prema slobodi ljubavi. Dakle, ona ne može biti ishod prisilne privole.

Odgovaram: bračna je veza trajna. Zato sve što je nespojivo s njezinom trajnošću poništava brak. No strah koji prisiljava postojana čovjeka oduzima ugovoru njegovu trajnost, budući da se može tražiti njegovo potpuno poništenje. Zato ta prisila strahom koja utječe na postojana čovjeka poništava brak, ali ne i druga prisila. Za postojana se čovjeka drži da je krepostan čovjek koji je, prema Filozofu (Ethic. iii, 4), mjerilo u svim ljudskim činima. Neki, međutim, govore da ako postoji privola, premda prisilna, brak je valjan u savjesti i pred Bogom, ali ne u očima Crkve, koja pretpostavlja da nije bilo nutarnje privole zbog straha. No to ne vrijedi ništa, jer Crkva ne bi smjela pretpostavljati da neka osoba griješi dok se to ne dokaže; a sagriješio je ako je rekao da pristaje dok nije pristajao. Zato Crkva pretpostavlja da je pristao, ali prosuđuje da je ta prisilna privola nedostatna za valjan brak.

Odgovor na 1. prigovor: nakana nije tvorni uzrok sakramenta u krštenju, ona je samo uzrok koji pobuđuje čin djelatnika; dok je privola tvorni uzrok u ženidbi. Zato usporedba ne stoji.

Odgovor na 2. prigovor: nije bilo koja vrsta dragovoljnosti dostatna za brak: mora biti posve dragovoljan, jer mora biti trajan; i dosljedno tome poništava se nasiljem mješovite naravi.

Odgovor na 3. prigovor: ne bi mu se trebalo uvijek savjetovati da ustraje u tome braku, nego samo kada se strahuje od zlih posljedica njegova raskida. Niti griješi ako učini drukčije, jer nema privida zla u neispunjavanju obećanja koje je čovjek dao preko volje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.