Suppl., q. 47, a. 2
Može li postojan čovjek biti prisiljen strahom
Prigovor 1. Čini se da „postojan čovjek“ [Cap. Ad audientiam, De his quae vi.] ne može biti prisiljen strahom. Zato što je narav postojana čovjeka da ne bude uznemiren usred opasnosti. Budući dakle da je strah „uznemirenost uma izazvana neposrednom opasnošću“, čini se da on nije prisiljen strahom.
Prigovor 2. Nadalje, „Od svih strašnih stvari smrt je granica“, prema Filozofu (Ethic. iii, 6), kao da je najsavršenija od svih stvari koje ulijevaju strah. No postojan čovjek nije prisiljen smrću, budući da se hrabri suočavaju čak i sa smrtnim opasnostima. Dakle, nikakav strah ne utječe na postojana čovjeka.
Prigovor 3. Nadalje, od svih opasnosti dobar se čovjek najviše boji one koja pogađa njegov dobar glas. No za strah od sramote ne smatra se da utječe na postojana čovjeka, jer prema pravu (vii, ff, de eo quod metus, etc.), „strah od sramote nije uključen pod odredbu: ‚Ono što je učinjeno zbog straha‘“ [Dig. iv, 2, Quod metus causa]. Dakle, niti bilo koja druga vrsta straha ne utječe na postojana čovjeka.
Prigovor 4. Nadalje, u onome tko je prisiljen strahom, strah ostavlja grijeh, jer ga navodi da obeća ono što ne želi ispuniti, te ga tako navodi na laž. No postojan čovjek ne čini grijeh, čak ni najmanji, zbog straha. Dakle, nikakav strah ne utječe na postojana čovjeka.
Naprotiv, Abraham i Izak bili su postojani. Pa ipak je strah utjecao na njih, budući da je zbog straha svaki od njih rekao da mu je žena sestra (Post 12,12; Post 26,7). Nadalje, gdje god postoji mješovito nasilje, strah je taj koji prisiljava. No koliko god čovjek bio postojan, može pretrpjeti nasilje te vrste, jer ako je na moru, bacit će svoju robu u more ako mu prijeti brodolom. Dakle, strah može utjecati na postojana čovjeka.
Odgovaram: pod time da strah utječe na čovjeka podrazumijevamo da biva prisiljen strahom. Čovjek je prisiljen strahom kada čini ono što inače ne bi htio činiti, kako bi izbjegao ono čega se boji. No postojan se čovjek razlikuje od nepostojana u dvama pogledima. Prvo, s obzirom na kakvoću opasnosti koje se boji, jer postojan čovjek slijedi ispravan razum, po kojemu zna treba li propustiti ovo radije nego ono, i treba li učiniti ovo radije nego ono. No manje zlo ili veće dobro uvijek valja izabrati s prednošću; i stoga je postojan čovjek prisiljen podnijeti manje zlo zbog straha od većega zla, ali nije prisiljen podnijeti veće zlo kako bi izbjegao manje. Nepostojan je pak čovjek prisiljen podnijeti veće zlo zbog straha od manjega zla, naime počiniti grijeh zbog straha od tjelesne patnje; dok nasuprot tome tvrdoglav čovjek ne može biti prisiljen čak ni dopustiti ili učiniti manje zlo kako bi izbjegao veće. Otuda je postojan čovjek sredina između nepostojana i tvrdoglava. Drugo, razlikuju se po svojoj procjeni prijetećega zla, jer postojan čovjek ne biva prisiljen osim iz teških i vjerojatnih razloga, dok nepostojan biva prisiljen neznatnim razlozima: „Opaki bježi i kad ga nitko ne progoni“ (Izr 28,1).
Odgovor na 1. prigovor: postojan je čovjek, poput hrabra čovjeka, neustrašiv, kako navodi Filozof (Ethic. iii, 4), ne zato što je posve bez straha, nego zato što se ne boji onoga čega se ne bi trebao bojati, ili gdje, ili kada se ne bi trebao bojati.
Odgovor na 2. prigovor: grijeh je najveće od zala, i dosljedno tome postojan se čovjek nipošto ne može prisiliti na grijeh; štoviše, čovjek bi trebao radije umrijeti negoli pretrpjeti tako što, kako opet veli Filozof (Ethic. iii, 6, 9). Ipak su određene tjelesne povrede manje teške od nekih drugih; a glavne među njima jesu one koje se odnose na osobu, kao što su smrt, udarci, ljaga koja proizlazi iz silovanja i ropstvo. Zato takve stvari prisiljavaju postojana čovjeka da podnese druge tjelesne povrede. One su sadržane u stihu: „Silovanje, status, udarci i smrt“. Niti je važno odnose li se na njegovu vlastitu osobu, ili na osobu njegove žene ili djece i tome slično.
Odgovor na 3. prigovor: premda je sramota veća povreda, lako ju je popraviti. Zato se za strah od sramote ne smatra da utječe na postojana čovjeka prema pravu.
Odgovor na 4. prigovor: postojan čovjek nije prisiljen lagati, jer u to vrijeme želi dati; ipak poslije želi tražiti povrat, ili barem uložiti priziv sucu, ako je obećao da neće tražiti povrat. No on ne može obećati da se neće prizvati, jer budući da je to protivno dobru pravednosti, on ne može na to biti prisiljen, naime da postupa protiv pravednosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.