Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 47, a. 1

Je li prisilna privola moguća

Prigovor 1. Čini se da nikakva privola ne može biti prisilna. Jer, kako je gore rečeno (Sent. ii, D, 25 [FS, pit. 6, čl. 4]), slobodna volja ne može biti prisiljena. No privola je čin slobodne volje. Dakle, ona ne može biti prisilna.

Prigovor 2. Nadalje, nasilno je isto što i prisilno. No prema Filozofu (Ethic. iii, 1), „nasilan je onaj čin čije je počelo izvana, a trpeći nimalo ne sudjeluje“. Ali počelo privole uvijek je iznutra. Dakle, nikakva privola ne može biti prisilna.

Prigovor 3. Nadalje, svaki se grijeh dovršava privolom. No ono što dovršava grijeh ne može biti prisilno, jer prema Augustinu (De Lib. Arb. iii, 18), „nitko ne griješi u onome što ne može izbjeći“. Budući dakle da pravnici nasilje definiraju (i, ff. de eo quod vi metusve) kao „silu jačega bića koja se ne može odbiti“, čini se da privola ne može biti prisilna ili nasilna.

Prigovor 4. Nadalje, moć je suprotstavljena slobodi. No prisila je povezana s moći, kako se razabire iz Tulijeve definicije u kojoj veli da je „prisila sila onoga koji vrši svoju moć kako bi zadržao stvar izvan njezinih pravih granica“. Dakle, slobodna volja ne može biti prisiljena, i dosljedno tome niti privola koja je njezin čin.

Naprotiv, ono što ne može postojati ne može biti zapreka. No prisilna privola jest zapreka za brak, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 29). Dakle, privola može biti prisiljena. Nadalje, u ženidbi postoji ugovor. No volja se može prisiliti u pogledu ugovorâ; iz kojega razloga pravo dosuđuje da treba izvršiti cjelovit povrat, jer ne potvrđuje „ono što je učinjeno pod prisilom ili strahom“ (Sent. iv, D, 29). Dakle, i u braku je moguće da privola bude prisilna.

Odgovaram: prisila ili nasilje je dvostruko. Jedno je uzrok apsolutne nužnosti, i ovu vrstu nasilja Filozof naziva (Ethic. iii, 1) „nasilnim jednostavno“, kao kad tko tjelesnom snagom prisili osobu na kretanje; drugo uzrokuje uvjetnu nužnost, a Filozof to naziva „mješovitim nasiljem“, kao kad netko baci svoju robu u more kako bi se spasio. U ovoj potonjoj vrsti nasilja, premda učinjena stvar nije dragovoljna sama po sebi, ipak uzimajući u obzir okolnosti mjesta i vremena ona je dragovoljna. I budući da se djelovanja odnose na pojedinosti, slijedi da je to dragovoljno jednostavno, a nedragovoljno u određenom pogledu (usp. FS, pit. 6, čl. 6). Zato je ovo potonje nasilje ili prisila spojivo s privolom, ali ne i ono prvo. I budući da ta prisila proizlazi iz straha od prijeteće opasnosti, slijedi da se to nasilje podudara sa strahom koji, na neki način, prisiljava volju, dok se ono prvo nasilje odnosi na tjelesne čine. Štoviše, budući da pravo ne razmatra samo nutarnje čine, nego ponajprije vanjske čine, dosljedno tome uzima nasilje u značenju apsolutne prisile, iz kojega razloga pravi razliku između nasilja i straha. Ovdje je, međutim, riječ o nutarnjoj privoli na koju ne može utjecati prisila ili nasilje kao različito od straha. Zato su za ovo pitanje prisila i strah isto. No, prema pravnicima, strah je „uznemirenost uma izazvana neposrednom ili budućom opasnošću“ (Ethic. iii, 1). To dostaje za odgovore na prigovore; jer prvi niz dokaza razmatra prvu vrstu prisile, a drugi niz dokaza razmatra drugu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.