Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 46, a. 2

Čini li tjelesno sjedinjenje koje nastupi nakon takve privole brak

Prigovor 1. Čini se da tjelesno sjedinjenje nakon privole izražene riječima budućnosti stvara brak. Jer privola djelom veća je od privole riječju. No onaj tko ima tjelesno sjedinjenje pristaje djelom na obećanje koje je prethodno dao. Dakle, čini se da to mnogo više stvara brak negoli ako bi pristao pukim riječima koje se odnose na sadašnjost.

Prigovor 2. Nadalje, ne samo izričita nego i pretpostavljena [interpretativna] privola stvara brak. No ne može biti boljega tumačenja privole od tjelesnoga sjedinjenja. Dakle, brak se time upotpunjuje.

Prigovor 3. Nadalje, svako tjelesno sjedinjenje izvan braka jest grijeh. No žena, čini se, ne griješi pripuštajući svoga zaručnika tjelesnomu sjedinjenju. Dakle, to stvara brak.

Prigovor 4. Nadalje, „Grijeh se ne oprašta ako se ne izvrši povrat“, kako Augustin veli (Ep. cliii ad Macedon.). No čovjek ne može obeštetiti ženu koju je oskvrnuo pod izlikom braka osim ako je ne oženi. Stoga se čini da čak i ako nakon svojega tjelesnog sjedinjenja slučajno sklopi s drugom riječima sadašnjega vremena, dužan se vratiti prvoj; a to ne bi bio slučaj osim ako je bio vjenčan s njom. Dakle, tjelesno sjedinjenje nakon privole koja se odnosi na budućnost stvara brak.

Naprotiv, papa Nikola I. veli (Resp. ad Consult. Bulg. iii; Cap. Tuas dudum, De clandest. despons.): „Bez privole na brak, druge stvari, uključujući snošaj, nemaju učinka“. Nadalje, ono što slijedi stvar ne stvara je. No tjelesno sjedinjenje slijedi stvarni brak, kao što učinak slijedi uzrok. Dakle, ono ne može stvoriti brak.

Odgovaram: o braku možemo govoriti na dva načina. Prvo, s obzirom na sudište savjesti, i tako u samoj istini tjelesno sjedinjenje ne može upotpuniti brak čije je obećanje prethodno dano riječima koje izražavaju budućnost ako nedostaje nutarnja privola, budući da riječi, čak i ako izražavaju sadašnjost, ne bi stvorile brak u odsutnosti misaone privole, kako je gore rečeno (pit. 45, čl. 4). Drugo, s obzirom na presudu Crkve; i budući da se na vanjskome sudištu sudi u skladu s vanjskim dokazima, i budući da ništa izričitije ne označava privolu od tjelesnoga sjedinjenja, slijedi da se u presudi Crkve proglašava da tjelesno sjedinjenje koje slijedi nakon zaruka stvara brak, osim ako se ne pojave jasni znakovi prijevare ili lukavstva [prema predtridentskom zakonodavstvu] (De sponsal. et matrim., cap. Is qui fidem).

Odgovor na 1. prigovor: u stvarnosti onaj tko ima tjelesno sjedinjenje pristaje djelom na čin spolnoga sjedinjenja, a ne pristaje pukim time na brak osim prema tumačenju zakona.

Odgovor na 2. prigovor: to tumačenje ne mijenja istinu stvari, nego mijenja presudu koja je o vanjskim stvarima.

Odgovor na 3. prigovor: ako žena pripusti svoga zaručnika misleći da on želi izvršiti brak, ispričana je od grijeha, osim ako ne postoje jasni znakovi prijevare; primjerice ako se znatno razlikuju u podrijetlu ili imetku, ili se pojavi neki drugi očiti znak. Ipak, zaručnik je kriv za blud, i trebao bi biti kažnjen za tu prijevaru koju je počinio.

Odgovor na 4. prigovor: u slučaju ove vrste zaručnik je, prije svoga braka s drugom ženom, dužan oženiti onu s kojom je bio zaručen, ako mu je jednaka ili nadređena po staležu. Ali ako je oženio drugu ženu, više nije u mogućnosti ispuniti svoju obvezu, pa stoga dostaje ako se pobrine za njezinu udaju. Niti je dužan čak i to učiniti, prema nekima, ako je njezin zaručnik znatno višega staleža od nje, ili ako postoji neki očiti znak prijevare, jer se može pretpostaviti po svoj prilici da nije bila prevarena nego se pretvarala.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.