Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 43, a. 2

Tko može sklopiti zaruke

Prigovor 1. Čini se da sedam godina nije prikladno određeno kao dob za zaruke. Jer ugovor koji mogu sklopiti drugi ne zahtijeva rasuđivanje u onih kojih se tiče. No zaruke mogu ugovoriti roditelji bez znanja bilo koje od zaručenih osoba. Dakle, zaruke se mogu ugovoriti prije dobi od sedam godina jednako kao i poslije.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je neka uporaba razuma nužna za ugovor zaruka, tako je i za privolu na smrtni grijeh. No, kako Grgur kaže (Dial. iv), dječaka od pet godina odnio je đavao zbog grijeha hule. Dakle, zaruke se mogu sklopiti prije dobi od sedam godina.

Prigovor 3. Nadalje, zaruke su usmjerene prema braku. No za brak se ne određuje ista dob dječaku i djevojčici.

Prigovor 4. Nadalje, čovjek se može zaručiti čim mu budući brak može biti ugodan. No znakovi te ugodnosti često su vidljivi u dječaka prije dobi od sedam godina. Dakle, mogu se zaručiti prije te dobi.

Prigovor 5. Nadalje, ako se osobe zaruče prije nego što navrše sedam godina, a potom nakon dobi od sedam godina i prije dobi zrelosti obnove svoje obećanje riječima koje izražavaju sadašnjost, smatraju se zaručenima. No to nije po snazi drugoga ugovora, budući da ne namjeravaju ugovoriti zaruke nego brak. Dakle, to je po snazi prvoga; i tako se zaruke mogu sklopiti prije dobi od sedam godina.

Prigovor 6. Nadalje, kada neku stvar čini više osoba zajednički, ako jedan podbaci, drugi ga nadomješta, kao u slučaju onih koji veslaju u čamcu. No ugovor zaruka zajednički je čin ugovornih strana. Dakle, ako je jedan zrele dobi, može sklopiti zaruke s djevojčicom koja nema sedam godina, budući da je manjak dobi u jedne više nego nadoknađen u drugome.

Prigovor 7. Nadalje, oni koji oko dobi puberteta, ali prije nje, stupe u bračni ugovor riječima koje izražavaju sadašnjost, smatraju se vjenčanima. Dakle, na sličan način, ako sklope brak riječima koje izražavaju budućnost, prije nego što su blizu dobi puberteta, treba ih smatrati zaručenima.

Odgovaram: dob od sedam godina prilično je razumno zakonom utvrđena za sklapanje zaruka, jer budući da su zaruke obećanje budućnosti, kako je već rečeno (čl. 1), slijedi da su u dosegu onih koji mogu dati obećanje na neki način, a to je samo za one koji mogu imati neko predviđanje budućnosti, što zahtijeva uporabu razuma, u kojoj valja uočiti tri stupnja, prema Filozofu (Ethic. i, 4). Prvi je kada osoba niti sama razumije niti može naučiti od drugoga; drugi je stupanj kada čovjek može naučiti od drugoga, ali sam po sebi nije sposoban za razmatranje i razumijevanje; treći je stupanj kada je čovjek sposoban i naučiti od drugoga i sam razmatrati. I budući da se razum u čovjeku razvija malo-pomalo, u onoj mjeri u kojoj se kretanje i kolebanje tekućina smiruje, čovjek dostiže prvi stupanj razuma prije svoje sedme godine; i dosljedno tome tijekom toga razdoblja nesposoban je za bilo koji ugovor, pa stoga i za zaruke. No drugi stupanj počinje dostizati na kraju svojih prvih sedam godina, zbog čega se djeca u toj dobi šalju u školu. A treći stupanj čovjek počinje dostizati na kraju svojih drugih sedam godina, što se tiče stvari koje se tiču njegove osobe, kada se njegov naravni razum razvije; no što se tiče stvari izvan njegove osobe, na kraju svojih trećih sedam godina. Otuda prije svojih prvih sedam godina čovjek nije sposoban sklopiti nikakav ugovor, ali na kraju toga razdoblja počinje biti sposoban dati određena obećanja za budućnost, osobito o onim stvarima kojima nas naravni razum više naginje, premda nije sposoban vezati se trajnom obvezom, jer još nema čvrstu volju. Zato se u toj dobi mogu sklopiti zaruke. No na kraju drugih sedam godina već se može vezati u stvarima koje se tiču njegove osobe, bilo za redovništvo bilo za brak. A nakon trećih sedam godina može se vezati i u drugim stvarima; i prema zakonima daje mu se vlast raspolaganja svojom imovinom nakon dvadeset i druge godine.

Odgovor na 1. prigovor: ako stranke zaruči druga osoba prije nego što dosegnu dob puberteta, bilo koja od njih ili obje mogu se usprotiviti; zbog čega u tome slučaju zaruke nemaju učinka, tako da iz njih ne proizlazi niti ikakvo svojstvo. Stoga zaruke koje među određenim osobama sklopi netko drugi stupaju na snagu ukoliko se oni među kojima su zaruke ugovorene ne usprotive kada dosegnu odgovarajuću dob, odakle se podrazumijeva da pristaju na ono što su drugi učinili.

Odgovor na 2. prigovor: neki kažu da dječak o kojemu Grgur pripovijeda ovu priču nije bio izgubljen i da nije smrtno sagriješio; te da je to viđenje imalo za svrhu ožalostiti oca, jer je sagriješio u dječaku propustivši ga ispraviti. Ali to je protivno izričitoj Grgurovoj nakani, koji veli (Dial. iv) da je „dječakov otac, zanemarivši dušu svoga maloga sina, hranio nipošto maloga grješnika za ognjene plamene pakla“. Dosljedno tome mora se reći da je za smrtni grijeh dostatno dati privolu na nešto sadašnje, dok je u zarukama privola na nešto buduće; a veće se rasuđivanje razuma traži za gledanje u budućnost nego za privolu na jedan sadašnji čin. Zato čovjek može smrtno sagriješiti prije nego što se može vezati za buduću obvezu.

Odgovor na 3. prigovor: glede dobi za bračni ugovor traži se raspoloženje ne samo sa strane uporabe razuma, nego i sa strane tijela, u tome što je nužno biti dobi prikladne za rađanje. I budući da djevojčica postaje prikladna za čin rađanja u svojoj dvanaestoj godini, a dječak na kraju svojih drugih sedam godina, kako veli Filozof (De Hist. Anim. vii), dok je dob ista u oboje za postizanje uporabe razuma koja je jedini uvjet za zaruke, otuda je jedna dob određena za oboje glede zaruka, ali ne i glede braka.

Odgovor na 4. prigovor: ta ugodnost s obzirom na dječake mlađe od sedam godina ne proizlazi iz savršene uporabe razuma, budući da još ne posjeduju potpunu samokontrolu; ona proizlazi radije iz gibanja naravi nego iz bilo kojega procesa razuma. Dosljedno tome, ta ugodnost ne dostaje za sklapanje zaruka.

Odgovor na 5. prigovor: u ovome slučaju, premda drugi ugovor ne dostiže mjeru braka, ipak stranke pokazuju da potvrđuju svoje prijašnje obećanje; zbog čega se prvi ugovor potvrđuje drugim.

Odgovor na 6. prigovor: oni koji veslaju u čamcu djeluju poput jednoga uzroka, i dosljedno tome ono što nedostaje u jednome može nadomjestiti drugi. No oni koji sklapaju ugovor zaruka djeluju kao zasebne osobe, budući da zaruke mogu biti samo između dviju strana; zbog čega je nužno da svaka bude sposobna ugovarati, te je tako nedostatak jednoga zapreka njihovim zarukama, niti ga drugi može nadomjestiti.

Odgovor na 7. prigovor: istina je da u pogledu zaruka, ako su ugovorne stranke blizu dobi od sedam godina, ugovor zaruka vrijedi, budući da, prema Filozofu (Phys. ii, 56), „kada malo nedostaje, čini se kao da ništa ne nedostaje“. Neki određuju razliku na šest mjeseci; no bolje ju je odrediti prema stanju ugovornih stranaka, budući da uporaba razuma nekima dolazi prije nego drugima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.