Suppl., q. 43, a. 1
Što su zaruke
Prigovor 1. Čini se da se zaruke ne definiraju ispravno kao „obećanje budućega braka“, kako je izraženo riječima pape Nikole I. (Resp. ad Consul. Bulgar., iii). Jer kako veli Izidor (Etym. iv), „čovjek se ne zaručuje pukim obećanjem, nego davanjem svoje vjere [spondet] i pružanjem jamaca [sponsores]“. No za osobu se kaže da je zaručena na temelju svojih zaruka. Dakle, pogrješno se opisuju kao obećanje.
Prigovor 2. Nadalje, tko god obeća neku stvar mora biti prisiljen ispuniti svoje obećanje. No one koji su sklopili zaruke Crkva ne prisiljava na ispunjenje braka. Dakle, zaruke nisu obećanje.
Prigovor 3. Nadalje, ponekad se zaruke ne sastoje od pukoga obećanja, nego se pridodaje prisega, kao i određeni zalozi. Dakle, čini se da se ne bi smjele definirati kao puko obećanje.
Prigovor 4. Nadalje, brak bi trebao biti slobodan i apsolutan. No zaruke se ponekad izražavaju pod uvjetom čak i novca koji se ima primiti. Dakle, neprikladno se opisuju kao obećanje braka.
Prigovor 5. Nadalje, obećavanje o budućnosti kudi se u Jak 4,13 i dalje. No ne bi smjelo biti ničega prijekornog oko sakramenata. Dakle, ne bi se smjelo davati obećanje budućega braka.
Prigovor 6. Nadalje, nitko se ne naziva zaručnikom osim zbog svojih zaruka. Ali za čovjeka se kaže da je zaručnik na temelju stvarnoga braka, prema tekstu (Sent. iv, D, 27). Dakle, zaruke nisu uvijek obećanje budućega braka.
Odgovaram: privola na bračno sjedinjenje ako je izražena riječima budućega vremena ne stvara brak, nego obećanje braka; a to se obećanje naziva „zarukama od zadavanja vjere“, kako veli Izidor (Etym. iv). Jer prije uporabe pločica za pisanje, običavali su davati zaloge braka, kojima su zadavali svoju uzajamnu privolu prema bračnome zakonu, i pribavljali jamce. To se obećanje daje na dva načina, naime apsolutno ili uvjetno. Apsolutno, na četiri načina: prvo, pukim obećanjem, govoreći: „Uzet ću te za svoju ženu“, i obrnuto; drugo, davanjem zaručničkih zaloga, kao što su novac i tome slično; treće, davanjem zaručničkoga prstena; četvrto, dodavanjem prisege. Ako se, međutim, to obećanje dade uvjetno, moramo napraviti razliku; jer ili je to častan uvjet, primjerice ako kažemo: „Uzet ću te ako tvoji roditelji pristanu“, i tada obećanje vrijedi ako je uvjet ispunjen, a ne vrijedi ako uvjet nije ispunjen; ili je uvjet nečastan, i to na dva načina: jer ili je protivan bračnim dobrima, kao da kažemo: „Uzet ću te ako obećaš sredstva sterilnosti“, i tada se nikakve zaruke ne sklapaju; ili pak nije protivan bračnim dobrima, kao kad bi tko rekao: „Uzet ću te ako pristaneš na moje krađe“, i tada obećanje vrijedi, ali uvjet treba ukloniti.
Odgovor na 1. prigovor: same zaruke i davanje jamaca jesu potvrda obećanja, zbog čega se nazivaju po njima kao po onome što je savršenije.
Odgovor na 2. prigovor: ovim obećanjem jedna je strana vezana prema drugoj s obzirom na sklapanje braka; i onaj tko ne ispuni svoje obećanje smrtno griješi, osim ako nastupi zakonita zapreka; a Crkva se služi prisilom u smislu da nalaže pokoru za grijeh. Ali on ne biva prisiljen presudom suda, jer prisilni brakovi obično imaju zle posljedice; osim ako su stranke vezane prisegom, jer tada bi trebao biti prisiljen, prema mišljenju nekih, premda drugi misle drukčije zbog gore navedenoga razloga, naročito ako postoji strah da će jedno oduzeti život drugome.
Odgovor na 3. prigovor: takve se stvari dodaju samo radi potvrde obećanja, i dosljedno tome nisu različite od njega.
Odgovor na 4. prigovor: pridodani uvjet ne uništava slobodu braka; jer ako je nedopušten, valja ga se odreći; a ako je dopušten, ili je o stvarima koje su dobre jednostavno, kao kad bi tko rekao: „Uzet ću te ako tvoji roditelji pristanu“, i takav uvjet ne uništava slobodu zaruka, nego joj daje porast ispravnosti; ili je pak o stvarima koje su korisne, kao kad bi tko rekao: „Oženit ću te ako mi isplatiš stotinu funti“, i tada se taj uvjet pridodaje ne kao traženje cijene za bračnu privolu, nego kao odnošenje na obećanje miraza; tako da brak ne gubi svoju slobodu. Ponekad je, međutim, pridodani uvjet plaćanje svote novca u obliku kazne, i tada, budući da brak treba biti slobodan, takav uvjet ne vrijedi, niti se takva kazna može iznuditi od osobe koja ne želi ispuniti obećanje braka.
Odgovor na 5. prigovor: Jakov ne namjerava posve zabraniti davanje obećanja o budućnosti, nego davanje obećanja kao da je tko siguran u svoj život; stoga poučava da bismo trebali dodati uvjet: „Ako Gospodin htjedne“, što, premda ne bilo izrečeno riječima, ipak treba biti utisnuto u srce.
Odgovor na 6. prigovor: u braku možemo razmatrati i bračno sjedinjenje i bračni čin; i zbog svojega obećanja onoga prvoga kao budućega čovjek se naziva „zaručnikom“ po tome što je sklopio svoje zaruke riječima koje izražavaju budućnost; ali od obećanja onoga drugoga čovjek se naziva „zaručnikom“ čak i kada je brak sklopljen riječima koje izražavaju sadašnjost, jer samom tom činjenicom on obećava [spondet] bračni čin. Međutim, pravilno govoreći, zaruke [sponsalia] se tako nazivaju od obećanja [sponsione] u prvome smislu, jer su zaruke vrsta sakramentala pridodanoga ženidbi, kao zaklinjanje krštenju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.