Suppl., q. 42, a. 3
Podjeljuje li milost
Prigovor 1. Čini se da ženidba ne podjeljuje milost. Jer prema Hugu (De Sacram. i) „sakramenti, snagom svojega posvećenja, podjeljuju nevidljivu milost“. No ženidba nema posvećenje koje bi joj bilo bitno. Dakle, milost se u njoj ne podjeljuje.
Prigovor 2. Nadalje, svaki sakrament koji podjeljuje milost podjeljuje je snagom svoje tvari i oblika. No čini koji su tvar u ovome sakramentu nisu uzrok milosti (jer bi bilo pelagijevsko krivovjerje tvrditi da naši čini uzrokuju milost); a riječi koje izražavaju privolu nisu uzrok milosti, budući da iz njih ne proizlazi nikakvo posvećenje. Dakle, milost se nipošto ne daje u ženidbi.
Prigovor 3. Nadalje, milost koja je usmjerena protiv rane grijeha nužna je svima koji imaju tu ranu. No rana požude nalazi se u svima. Stoga ako bi se milost davala u ženidbi protiv rane požude, svi bi ljudi morali sklapati brak, i bilo bi vrlo ludo uzdržati se od ženidbe.
Prigovor 4. Nadalje, bolest ne traži lijek ondje gdje nalazi pogoršanje. No požuda biva pogoršana požudom, jer prema Filozofu (Ethic. iii, 12), „želja požude je nenasitna, i povećava se srodnim činima“. Dakle, čini se da se milost ne podjeljuje u ženidbi kao lijek za požudu.
Naprotiv, definicija i definirana stvar moraju biti zamjenjive. No uzročnost milosti uključena je u definiciju sakramenta. Budući da je dakle ženidba sakrament, ona je uzrok milosti. Nadalje, Augustin veli (De Bono Viduit. viii; Gen. ad lit. ix, 7) da „ženidba pruža lijek bolesnima“. No ona nije lijek osim ukoliko ima neku djelotvornost. Dakle, ima neku djelotvornost za suzbijanje požude. No požuda se ne suzbija osim milošću. Dakle, u njoj se podjeljuje milost.
Odgovaram: postojala su tri mišljenja o ovoj točki. Jer neki [Petar Lombard, Sent. iv, D, 2] govorahu da ženidba nipošto nije uzrok milosti, nego samo njezin znak. No to se ne može tvrditi, jer u tome slučaju ona ni u kojemu pogledu ne bi nadilazila sakramente Staroga zakona. Zato ne bi bilo razloga za njezino ubrajanje među sakramente Novoga zakona; budući da je čak i u Starome zakonu samom naravi čina bila kadra pružiti lijek požudi kako se ova potonja ne bi razuzdala kada je se drži u prevelikoj stegi. Stoga drugi [sv. Albert Veliki, Sent. iv, D, 26] govorahu da se u njoj podjeljuje milost s obzirom na uzmak od zla, jer se čin opravdava od grijeha, jer bi bio grijeh izvan ženidbe. No to bi bilo premalo, budući da je imala to i u Starome zakonu. I tako oni govore da ona čini da se čovjek uklanja od zla, obuzdavajući požudu kako ne bi težila za nečim izvan bračnih dobara, ali da ta milost ne osposobljuje čovjeka za činjenje dobrih djela. No to se ne može tvrditi, budući da ista milost priječi grijeh i naginje k dobru, baš kao što ista toplina izgoni hladnoću i daje toplinu. Stoga drugi [sv. Bonaventura, Sent. iv, D, 26] govore da je ženidba, ukoliko se sklapa u Kristovoj vjeri, kadra podijeliti milost koja nas osposobljuje za činjenje onih djela koja se traže u ženidbi; i to je vjerojatnije, budući da gdje god Bog daje sposobnost da se nešto čini, daje također i pomoći kojima se čovjek osposobljuje za prikladnu uporabu te sposobnosti; tako je jasno da svim moćima duše odgovaraju tjelesni udovi kojima one mogu prijeći na čin. Budući dakle da u ženidbi čovjek prima po božanskome ustanovljenju sposobnost da se služi svojom ženom radi rađanja djece, prima također i milost bez koje to ne može prikladno činiti; baš kao što smo rekli za sakrament reda (pit. 35, čl. 1). I tako je ta milost koja se daje posljednja stvar sadržana u ovome sakramentu.
Odgovor na 1. prigovor: baš kao što je krsna voda snagom svojega dodira s Kristovim tijelom [usp. TP, pit. 66, čl. 3, ad 4] kadra „tijelo dotaći i srce očistiti“ [sv. Augustin, Tract. lxxx in Joan.], tako je ženidba kadra to učiniti time što ju je Krist prikazao svojom mukom, a ne ponajprije bilo kojim blagoslovom svećenika.
Odgovor na 2. prigovor: baš kao što krsna voda zajedno s oblikom riječi ne rezultira neposredno ulijevanjem milosti, nego utiskivanjem biljega, tako vanjski čini i riječi koje izražavaju privolu neposredno proizvode određenu vezu koja je sakrament ženidbe; a ta veza snagom svojega božanskog ustanovljenja djeluje dispozitivno [usp. pit. 18, čl. 1, gdje sv. Toma rabi isti izraz; te bilješke urednika na početku Dodatka i uz taj članak] za ulijevanje milosti.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj bi dokaz vrijedio kada se ne bi mogao primijeniti djelotvorniji lijek protiv bolesti požude; no još se moćniji lijek nalazi u duhovnim djelima i mrtvljenju tijela kod onih koji se ne služe ženidbom.
Odgovor na 4. prigovor: lijek se može primijeniti protiv požude na dva načina. Prvo, sa strane požude potiskujući je u njezinu korijenu, i tako ženidba pruža lijek milošću koja se u njoj daje. Drugo, sa strane njezina čina, i to na dva načina: prvo, oduzimanjem činu kojemu požuda naginje njegove vanjske sramotnosti, i to biva bračnim dobrima koja opravdavaju tjelesnu požudu; drugo, sprječavanjem sramotnoga čina, što biva samom naravi čina, jer požuda, budući zadovoljena bračnim činom, ne naginje toliko drugomu zlu. Iz toga razloga Apostol veli (1 Kor 7,9): „Bolje je ženiti se negoli izgarati“. Jer premda su djela srodna požudi u sebi takve naravi da povećavaju požudu, ipak ukoliko su usmjerena prema razumu ona potiskuju požudu, jer slični čini rezultiraju sličnim raspoloženjima i habitusima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.