Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 4, a. 2

Je li korisno neprestano žaliti radi naših grijeha

Prigovor 1. Čini se da nije korisno neprestano žaliti radi grijeha. Jer ponekad je korisno radovati se, kako je bjelodano iz Fil 4,4, gdje glosa na riječi: „Radujte se u Gospodinu uvijek“, kaže da je „nužno radovati se“. Nije pak moguće istodobno se radovati i žaliti. Dakle, nije korisno neprestano žaliti radi grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je samo po sebi zlo i stvar koju treba izbjegavati ne bi trebalo preuzimati na sebe, osim ukoliko je nužno kao lijek protiv nečega, kao u slučaju spaljivanja ili rezanja rane. Žalost je pak sama po sebi zlo; stoga stoji pisano (Sir 30,24): „Odsjekoše žalost daleko od sebe“, i navodi se razlog (Sir 30,25): „Jer žalost je mnoge ubila, i u njoj nema koristi.“ Štoviše, Filozof kaže isto (Ethic. vii, 13,14; x, 5). Dakle, ne bi trebalo žaliti radi grijeha ništa duže nego što dostaje da se grijeh izbriše. Grijeh je pak već izbrisan nakon prve žalosti skrušenja. Dakle, nije korisno više žaliti.

Prigovor 3. Nadalje, Bernard kaže (Serm. xi in Cant.): „Žalost je dobra stvar, ako nije neprestana; jer med treba miješati s pelinom.“ Dakle, čini se da je nekorisno neprestano žaliti.

Naprotiv, Augustin [De vera et falsa Poenitentia, djelo nepoznatog autora] kaže: „Pokajnik bi uvijek trebao žaliti i radovati se u svojoj žalosti.“ Nadalje, korisno je uvijek nastaviti, koliko je god moguće, one čine u kojima se sastoji blaženstvo. Takva je pak žalost radi grijeha, kako pokazuju riječi iz Mt 5,5: „Blaženi koji tuguju.“ Dakle, korisno je da žalost bude što neprestanija.

Odgovaram: ovaj uvjet nalazimo u činima krepostî, da u njima pretjeranost i nedostatak nisu mogući, kako je dokazano u Ethic. ii, 6,7. Stoga, budući da je skrušenje, ukoliko je vrsta nezadovoljstva smještena u racionalnom apetitu, čin kreposti pokore, u njemu nikada ne može biti pretjeranosti, bilo što se tiče njegove jakosti, bilo što se tiče njegova trajanja, osim ukoliko čin jedne kreposti priječi čin druge kreposti koji je u to vrijeme hitniji. Dosljedno tome, što neprestanije čovjek može vršiti čine ovoga nezadovoljstva, to je bolje, pod uvjetom da vrši čine drugih kreposti kada i kako treba. S druge strane, strasti mogu imati pretjeranost i nedostatak, kako u jakosti tako i u trajanju. Stoga, kao što bi strast žalosti, koju volja preuzima na sebe, trebala biti umjereno jaka, tako bi trebala biti i umjerenoga trajanja, da ne bi, ako bi trajala predugo, čovjek pao u očaj, malodušnost i slične mane.

Odgovor na 1. prigovor: žalost skrušenja jest zapreka svjetovnoj radosti, ali ne i radosti koja je o Bogu i koja ima samu žalost za objekt.

Odgovor na 2. prigovor: Riječi Knjige Sirahove odnose se na svjetovnu radost: a Filozof se odnosi na žalost kao strast, kojom bismo se trebali umjereno služiti, prema tome kako to zahtijeva cilj radi kojega se preuzima.

Odgovor na 3. prigovor: Bernard govori o žalosti kao strasti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.