Suppl., q. 4, a. 1
Je li čitav ovaj život vrijeme za skrušenje
Prigovor 1. Čini se da vrijeme za skrušenje nije čitav ovaj život. Jer kao što bismo trebali žaliti radi počinjenoga grijeha, tako bismo se trebali i stidjeti radi njega. Ali stid radi grijeha ne traje čitav život, jer Ambrozije kaže (De Poenit. ii) da „onaj komu je grijeh oprošten nema se čega stidjeti“. Dakle, čini se da ni skrušenje ne bi trebalo trajati čitav život, budući da je ono žalost radi grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, stoji pisano (1 Iv 4,18) da „savršena ljubav izgoni strah, jer strah ima muku“. Ali i žalost ima muku. Dakle, žalost skrušenja ne može ostati u stanju savršene ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, ne može biti nikakve žalosti za prošlost (budući da se, strogo govoreći, odnosi na sadašnje zlo) osim ukoliko nešto od prošloga grijeha ostaje u sadašnjem vremenu. U ovome pak životu ponekad se dospijeva do stanja u kojem ništa ne ostaje od prošloga grijeha, ni raspoloženje, ni krivnja, niti ikakav dug kazne. Dakle, nema potrebe više žaliti za taj grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, stoji pisano (Rim 8,28) da „onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro“, čak i grijesi, kako glosa izjavljuje [Augustin, De Correp. et Grat.]. Dakle, nema potrebe da oni žale radi grijeha nakon što je oprošten.
Prigovor 5. Nadalje, skrušenje je dio pokore, razdijeljen sa zadovoljštinom. Ali nema potrebe za neprestanom zadovoljštinom. Dakle, skrušenje za grijeh ne treba biti neprestano.
Naprotiv, Augustin u De Poenitentia [De vera et falsa Poenitentia, djelo nepoznatog autora] kaže da „kada žalost prestaje, pokora propada, a kada pokora propada, nikakvo oproštenje ne ostaje“. Budući da, dakle, dolikuje ne izgubiti oproštenje koje je bilo podijeljeno, čini se da bi čovjek uvijek trebao žaliti za svoje grijehe. Nadalje, stoji pisano (Sir 5,5): „Ne budi bez straha o oproštenom grijehu.“ Dakle, čovjek bi uvijek trebao žaliti, kako bi mu grijesi bili oprošteni.
Odgovaram: kako je gore rečeno (pit. 3, čl. 1), u skrušenju postoji dvostruka žalost: jedna je u razumu i gnušanje je nad počinjenim grijehom; druga je u osjetilnom dijelu i proizlazi iz one prve: a što se tiče obiju, vrijeme za skrušenje jest čitavo sadašnje stanje života. Jer dokle god je netko putnik, gnuša se zapreka koje ga usporavaju ili priječe da stigne do cilja puta. Stoga, budući da prošli grijeh usporava tijek našega života prema Bogu (jer vrijeme koje nam je bilo dano za taj tijek ne može se povratiti), slijedi da stanje skrušenja ostaje tijekom čitavoga ovoga životnoga vijeka, što se tiče gnušanja nad grijehom. Isto valja reći i za osjetilnu žalost, koju volja preuzima kao kaznu: jer budući da je čovjek griješeći zaslužio vječnu kaznu i sagriješio protiv vječnoga Boga, pri čemu je vječna kazna zamijenjena vremenitom, žalost treba ostati tijekom čitave čovjekove vječnosti, to jest tijekom čitavoga stanja ovoga života. Iz toga razloga Hugo od sv. Viktora kaže [Richard od sv. Viktora, De Pot. Lig. et Solv. 3,5,13] da „kada Bog odrješuje čovjeka od vječne krivnje i kazne, veže ga lancem vječnoga gnušanja nad grijehom“.
Odgovor na 1. prigovor: stid gleda na grijeh samo kao na sramotan čin; stoga nakon što je grijeh uklonjen što se tiče njegove krivnje, nema daljnjega razloga za stid; ali ostaje razlog za žalost, koja je radi krivnje, ne samo kao nečega sramotnoga, nego i kao onoga s čime je povezana povreda.
Odgovor na 2. prigovor: ropski strah koji ljubav izgoni suprotstavljen je ljubavi po svojoj ropskoj naravi, jer gleda na kaznu. Ali žalost skrušenja proizlazi iz ljubavi, kako je gore rečeno (pit. 3, čl. 2): stoga usporedba ne stoji.
Odgovor na 3. prigovor: iako se pokorom grješnik vraća u svoje prijašnje stanje milosti i oslobođenosti od duga kazne, ipak se nikada ne vraća u svoje prijašnje dostojanstvo nevinosti, i tako uvijek nešto ostaje od njegova prošloga grijeha.
Odgovor na 4. prigovor: kao što čovjek ne bi trebao činiti zlo da dođe dobro, tako se ne bi trebao radovati u zlu iz razloga što iz njega možda može proizaći dobro djelovanjem božanske milosti ili providnosti, jer njegovi grijesi nisu uzrokovali nego priječili ta dobra; prije je božanska providnost bila njihov uzrok, i u tome bi se čovjek trebao radovati, dok bi trebao žaliti radi svojih grijeha.
Odgovor na 5. prigovor: zadovoljština ovisi o određenoj kazni koja treba biti naložena za grijehe; otuda može doći do kraja, tako da više nema potrebe za zadovoljštinom. Ali ta je kazna razmjerna grijehu ponajprije sa strane njegova prianjanja uz stvorenje, odakle poprima svoju konačnost. S druge strane, žalost skrušenja odgovara grijehu sa strane odvraćanja, odakle poprima određenu beskonačnost; stoga bi skrušenje trebalo trajati uvijek; niti je nerazumno ako ono što prethodi ostaje kada se ono što slijedi ukloni.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.