Suppl., q. 37, a. 4
Jesu li čini redova pravilno dodijeljeni u tekstu
Prigovor 1. Čini se da čini redova nisu ispravno dodijeljeni u tekstu (Sent. iv, D, 24). Zato što se osoba odrješenjem pripravlja za primanje Kristova tijela. No priprava primatelja sakramenta pripada nižim redovima. Dakle, odrješenje od grijeha neprikladno se ubraja među čine svećenika.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek biva neposredno učinjen sličnim Bogu u krštenju, primanjem biljega koji uzrokuje tu sličnost. No molitva i prinos žrtvenih darova čini su usmjereni neposredno k Bogu. Dakle, svaka krštena osoba može vršiti te čine, a ne samo svećenici.
Prigovor 3. Nadalje, različiti redovi imaju različite čine. No podđakonu pripada stavljati prinose na oltar i čitati poslanicu; a podđakoni nose križ pred Papom. Dakle, te čine ne bi trebalo dodjeljivati đakonu.
Prigovor 4. Nadalje, ista je istina sadržana u Starom i u Novom zavjetu. No čitačima pripada čitati Stari zavjet. Dakle, trebalo bi njima pripadati isto tako, a ne đakonima, čitati Novi zavjet.
Prigovor 5. Nadalje, apostoli nisu propovijedali ništa drugo doli evanđelje Kristovo (Rim 1,15). No nauk apostola povjeren je podđakonima da ga čitaju. Dakle, trebao bi biti i evanđeoski nauk.
Prigovor 6. Nadalje, prema Dioniziju (Eccl. Hier. v) ono što pripada višem redu ne bi smjelo biti primjenjivo na niži red. No čin je podđakona posluživati s vrčićima. Dakle, to ne bi trebalo dodjeljivati akolitima.
Prigovor 7. Nadalje, duhovna bi djelovanja trebala biti iznad tjelesnih djelovanja. No akolitov je čin samo tjelesan. Dakle, zaklinjalac nema duhovni čin izgona đavala, budući da je nižega stupnja.
Prigovor 8. Nadalje, stvari koje imaju najviše zajedničkoga trebale bi biti stavljene jedne uz druge. No čitanje Staroga zavjeta mora nužno imati najviše zajedničkoga s čitanjem Novoga zavjeta, a ovo potonje pripada višim poslužiteljima. Dakle, čitanje Staroga zavjeta trebalo bi se smatrati činom ne čitača, nego radije akolita; osobito zato što tjelesno svjetlo koje akoliti nose označuje svjetlo duhovnoga nauka.
Prigovor 9. Nadalje, u svakom činu posebnoga reda treba postojati neka posebna vlast koju zaređena osoba ima uz isključenje drugih osoba. No u otvaranju i zatvaranju vrata vratar nema nikakvu posebnu vlast koju drugi ljudi nemaju. Dakle, to se ne bi smjelo smatrati njihovim činom.
Odgovaram: budući da je posvećenje podijeljeno u sakramentu redova usmjereno na sakrament Euharistije, kako je gore rečeno (čl. 2), glavni čin svakoga reda jest onaj po kojemu je najneposrednije usmjeren na sakrament Euharistije. U tom pogledu također jedan red stoji iznad drugoga, utoliko što je jedan čin neposrednije usmjeren na taj isti sakrament. Ali zato što su mnoge stvari usmjerene na Euharistiju, kao najuzvišeniji od sakramenata, slijedi ne neprikladno da jedan red ima mnoge čine osim svoga glavnoga čina, i to tim više što je viši na stupnju, budući da se moć proteže na više stvari što je viša.
Odgovor na 1. prigovor: priprava primatelja sakramenta je dvostruka. Jedna je daleka i vrše je poslužitelji: druga je bliska, kojom bivaju odmah učinjeni prikladnima za primanje sakramenata. Ova potonja pripada svećenicima, budući da i u naravnim stvarima tvar prima od jednoga te istoga djelatnika i konačno raspoloženje za oblik, i sam oblik. A budući da osoba stječe blisko raspoloženje za Euharistiju čišćenjem od grijeha, slijedi da je svećenik vlastiti poslužitelj svih onih sakramenata koji su ponajprije ustanovljeni za čišćenje grijeha, naime krštenja, pokore i bolesničkoga pomazanja.
Odgovor na 2. prigovor: čini su usmjereni neposredno k Bogu na dva načina; na jedan način sa strane samo jedne osobe, primjerice molitve pojedinaca, zavjeti i tako dalje: takvi čini priliče svakoj krštenoj osobi. Na drugi način sa strane cijele Crkve, i tako samo svećenik vrši čine neposredno usmjerene k Bogu; jer predstavljati cijelu Crkvu pripada samo onomu tko posvećuje Euharistiju, koja je sakrament opće Crkve.
Odgovor na 3. prigovor: prinose koje narod donosi prinose se po svećeniku. Zato je u pogledu prinosa nužna dvostruka služba. Jedna sa strane naroda: i to pripada podđakonu koji prima prinose od naroda i stavlja ih na oltar ili ih pruža đakonu. Druga je sa strane svećenika, i pripada đakonu, koji predaje prinose svećeniku. To je glavni čin obaju redova, i iz toga je razloga đakonov red viši. Ali čitati poslanicu ne pripada đakonu, osim utoliko što se čini nižih redova pripisuju višima; i na sličan način nositi križ. Štoviše, to ovisi o običajima Crkava, jer u sporednim činima nije neprikladno da se običaji razlikuju.
Odgovor na 4. prigovor: nauk je daleka priprava za primanje sakramenta; stoga je naviještanje nauka povjereno poslužiteljima. No nauk Staroga zavjeta dalji je od onoga Novoga zavjeta, budući da ne sadrži pouku o ovom sakramentu osim u pralikovima. Otuda je naviještanje Novoga zavjeta povjereno višim poslužiteljima, a Staroga zavjeta nižim poslužiteljima. Štoviše, nauk Novoga zavjeta savršeniji je kako ga je predao sam naš Gospodin nego kako su ga obznanili Njegovi apostoli. Zato je Evanđelje povjereno đakonima, a Poslanica podđakonima. Time je odgovoreno na peti prigovor.
Odgovor na 6. prigovor: Akoliti vrše čin samo nad vrčićem, a ne nad sadržajem vrčića; dok podđakon vrši čin nad sadržajem vrčića, jer rukuje vodom i vinom u svrhu da se stave u kalež [Tekst sv. Tome dostatno je neodređen da se može odnositi bilo na rimski obred, gdje svećenik ulijeva vino i vodu u kalež, bilo na dominikanski obred, gdje to čini podđakon], i opet on izlijeva vodu na ruke svećenika; a đakon, poput podđakona, vrši čin samo nad kaležom, ne nad njegovim sadržajem, dok svećenik vrši čin nad sadržajem. Zato kao što podđakon pri svojem ređenju prima prazan kalež, dok svećenik prima pun kalež, tako akolit prima prazan vrčić, a podđakon pun. Tako postoji određena povezanost među redovima.
Odgovor na 7. prigovor: tjelesni čini akolita tješnje su povezani s činom svetih redova nego čin zaklinjaoca, premda je ovaj potonji, na neki način, duhovan. Jer akoliti vrše službu nad posuđem u kojem se nalazi sakramentalna tvar, s obzirom na vino, koje zahtijeva posudu da ga drži zbog svoje tekuće naravi. Otuda je od svih nižih redova red akolita najviši.
Odgovor na 8. prigovor: Akolitov je čin tješnje povezan s glavnim činima viših poslužitelja nego čini drugih nižih redova, kako je po sebi očito; i opet s obzirom na sporedne čine kojima poukom pripravljaju narod. Jer akolit noseći svjetlo predstavlja nauk Novoga zavjeta na vidljiv način, dok ga čitač svojim čitanjem predstavlja drukčije, stoga je akolit višega stupnja. Jednako je sa zaklinjaocem, jer kao što se čin čitača uspoređuje sa sporednim činom đakona i podđakona, tako se čin zaklinjaoca uspoređuje sa sporednim činom svećenika, naime vezivati i odrješivati, po čemu se čovjek posve oslobađa od đavolskoga ropstva. To također pokazuje da su stupnjevi reda najuređeniji, budući da samo tri viša reda surađuju sa svećenikom u njegovu glavnom činu, a to je posvetiti tijelo Kristovo, dok i viši i niži redovi surađuju s njim u njegovu sporednom činu, a to je odrješivati i vezivati.
Odgovor na 9. prigovor: neki kažu da se pri primanju reda vrataru daje božanska moć da spriječi druge u ulasku u Crkvu, baš kao što je Krist imao kada je istjerao prodavače iz Hrama. No to pripada besplatnoj milosti prije nego sakramentalnoj milosti. Zato bismo trebali odgovoriti da on prima vlast da to čini po snazi svoje službe, premda to mogu činiti i drugi, ali ne službeno. Slučaj je u svim činima nižih redova da ih mogu zakonito vršiti i drugi, čak i ako nemaju službu u tu svrhu: baš kao što se Misa može slaviti u neposvećenoj zgradi, premda je posvećenje crkve usmjereno na svrhu da se Misa ondje slavi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.