Suppl., q. 37, a. 5
Kada se utiskuju biljege redova
Prigovor 1. Čini se da se biljeg ne utiskuje svećeniku u trenutku kada mu se predaje kalež. Jer posvećenje svećenika vrši se pomazanjem kao i u potvrdi. No u potvrdi se biljeg utiskuje u trenutku pomazanja; stoga i u svećeništvu također, a ne pri predaji kaleža.
Prigovor 2. Nadalje, naš je Gospodin dao svojim učenicima svećeničku vlast kada je rekao (Iv 20,22-23): „Primite Duha Svetoga: kojima otpustite grijehe“, itd. No Duh Sveti daje se polaganjem ruku. Dakle, biljeg reda daje se u trenutku polaganja ruku.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se posvećuju poslužitelji, isto se tako posvećuje i ruho poslužiteljâ. No sam blagoslov posvećuje ruho. Dakle, i posvećenje svećenika biva samim blagoslovom biskupa.
Prigovor 4. Nadalje, kao što se svećeniku predaje kalež, isto se tako predaje i svećeničko ruho. Stoga ako se biljeg utiskuje pri davanju kaleža, isto tako biva i pri davanju mefola [kazule], te bi tako svećenik imao dva biljega: no to je netočno.
Prigovor 5. Nadalje, red đakona tješnje je povezan sa svećeničkim redom nego red podđakona. Ali ako se biljeg utiskuje svećeniku u trenutku predaje kaleža, podđakon bi bio tješnje povezan sa svećenikom nego đakon; jer podđakon prima biljeg pri predaji kaleža, a đakon ne. Dakle, svećenički se biljeg ne utiskuje pri predaji kaleža.
Prigovor 6. Nadalje, red akolita više se približava svećeničkom činu vršenjem čina nad vrčićem nego vršenjem čina nad svijećom. Ipak, biljeg se utiskuje akolitima kada prime svijeću, a ne kada prime vrčić, jer ime akolit označava svjećonošu. Dakle, biljeg se ne utiskuje svećeniku kada prima kalež.
Naprotiv, glavni čin svećeničkog reda jest posvećivati tijelo Kristovo. No on prima vlast za to pri predaji kaleža. Dakle, biljeg mu se tada utiskuje.
Odgovaram: kako je gore rečeno (čl. 4, ad 1), uzrokovati oblik i dati tvari njezinu neposrednu pripravu za oblik pripada istom djelatniku. Zato biskup podjeljujući redove čini dvoje; jer pripravlja kandidate za primanje redova i predaje im vlast reda. Pripravlja ih poučavajući ih u njihovim pojedinim službama i čineći nešto na njima, kako bi postali prikladni za primanje vlasti. Ta se priprava sastoji od tri stvari, naime od blagoslova, polaganja ruku i pomazanja. Blagoslovom se oni uvrštavaju u božansku službu, pa se zato blagoslov daje svima. Polaganjem ruku daje se punina milosti, kojom se osposobljuju za uzvišene dužnosti, pa zato samo đakoni i svećenici primaju polaganje ruku, jer su mjerodavni za dijeljenje sakramenata, premda ovi potonji kao glavni djelitelji, a oni prvi kao poslužitelji. No pomazanjem se posvećuju za rukovanje sakramentom, pa se zato pomazanje vrši samo svećenicima koji vlastitim rukama dotiču tijelo Kristovo; baš kao što se i kalež pomazuje jer drži krv, a plitica jer drži tijelo. Podjeljivanje vlasti vrši se davanjem nečega što pripada njihovu vlastitom činu. I budući da je glavni čin svećenika posvećivati tijelo i krv Kristovu, svećenički se biljeg utiskuje samim davanjem kaleža pod propisanim oblikom riječi.
Odgovor na 1. prigovor: u potvrdi se ne daje služba vršenja čina na vanjskoj tvari, pa se zato biljeg u tom sakramentu ne utiskuje predajom neke određene stvari, nego samim polaganjem ruku i pomazanjem. Ali drukčije je u svećeničkom redu, pa stoga usporedba ne stoji.
Odgovor na 2. prigovor: naš je Gospodin dao svojim učenicima svećeničku vlast, što se tiče glavnog čina, prije svoje muke na večeri kada je rekao: „Uzmite i jedite“ (Mt 26,26), pri čemu je dodao: „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19). Nakon uskrsnuća, međutim, dao im je svećeničku vlast što se tiče njezina sporednog čina, a to je vezati i odrješivati.
Odgovor na 3. prigovor: ruho ne zahtijeva nikakvo drugo posvećenje osim da bude odvojeno za bogoštovlje, pa stoga blagoslov dostaje za njegovo posvećenje. Ali drukčije je s onima koji se rede, kako je gore objašnjeno.
Odgovor na 4. prigovor: Svećeničko ruho ne označava vlast danu svećeniku, nego prikladnost koja se od njega traži za vršenje čina te vlasti. Zato se biljeg ne utiskuje ni svećeniku niti ikomu drugome pri davanju ruha.
Odgovor na 5. prigovor: Đakonova je vlast na sredini između podđakonove i svećenikove. Jer svećenik vrši vlast izravno nad Kristovim tijelom, podđakon samo nad posuđem, a đakon nad Kristovim tijelom sadržanim u posudi. Zato nije njegovo doticati Kristovo tijelo, nego nositi tijelo na plitici i dijeliti krv kaležom. Prema tome, njegova se vlast, što se tiče glavnog čina, nije mogla izraziti niti davanjem samoga posuđa, niti davanjem tvari; a njegova se vlast izražava samo glede sporednog čina, primanjem knjige evanđelja, a podrazumijeva se da ta vlast sadrži onu drugu; stoga se biljeg utiskuje pri predaji knjige.
Odgovor na 6. prigovor: čin akolita kojim poslužuje s vrčićem ima prednost pred njegovim činom nošenja svijeće; premda svoje ime uzima od sporednog čina, jer je poznatiji i njemu vlastitiji. Zato akolit prima biljeg kada mu se daje vrčić, snagom riječi koje izgovara biskup.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.