Suppl., q. 36, a. 5
Može li onaj tko je u grijehu bez počinjenja grijeha vršiti red koji je primio
Prigovor 1. Čini se da onaj tko je u grijehu može bez grijeha vršiti red koji je primio. Jer budući da je, snagom svoje službe, dužan vršiti svoj red, griješi ako to propusti učiniti. Ako, dakle, griješi vršeći ga, ne može izbjeći grijeh: što je nedopustivo.
Prigovor 2. Nadalje, oprost je popuštanje zakona. Dakle, premda bi po pravu bilo nedopušteno za njega da vrši red koji je primio, bilo bi dopušteno za njega da to čini po oprostu.
Prigovor 3. Nadalje, tko god surađuje s drugim u smrtnom grijehu, griješi smrtno. Ako, dakle, grješnik griješi smrtno vršeći svoj red, onaj tko prima ili traži bilo koju božansku stvar od njega također griješi smrtno: a to se čini apsurdnim.
Prigovor 4. Nadalje, ako griješi vršeći svoj red, slijedi da je svaki čin njegova reda koji izvrši smrtni grijeh; te dosljedno tome, budući da se mnogi čini stječu u jednom vršenju njegova reda, činilo bi se da čini mnoge smrtne grijehe: što se čini vrlo teškim.
Naprotiv, Dionizije kaže (Ep. ad Demophil.): „Čini se drskim za takva čovjeka, onoga naime koji nije prosvijetljen, da polaže ruke na svećeničke stvari; on se ne boji niti se stidi, posve nedostojan kakav jest sudjelovati u božanskim stvarima, s pomišlju da Bog ne vidi ono što on vidi u samome sebi; misli lažnim pretvaranjem prevariti Onoga koga lažno naziva svojim Ocem; usuđuje se izgovoriti u osobi Kristovoj riječi okaljane svojom sramotom, neću ih nazvati molitvama, nad božanskim znamenjima“. Dakle, svećenik je bogohulnik i varalica ako vrši svoj red nedostojno, i tako griješi smrtno: a na sličan način i svaka druga osoba u redovima. Nadalje, svetost života traži se u onome tko prima red, kako bi bio osposobljen vršiti ga. Čovjek pak griješi smrtno ako pristupi redovima u smrtnom grijehu. Mnogo više, dakle, griješi smrtno kad god vrši svoj red.
Odgovaram: zakon propisuje (Pnz 16,20) da „čovjek treba pravedno težiti za onim što je pravedno“. Stoga tko god ispunjava nedostojno dužnosti svoga reda, nepravedno teži za onim što je pravedno, i djeluje protivno zapovijedi zakona, te time griješi smrtno. Svatko tko vrši svetu službu u smrtnom grijehu pak bez sumnje to čini nedostojno. Otuda je jasno da griješi smrtno.
Odgovor na 1. prigovor: on nije u tjeskobi kao da bi bio u nužnosti griješenja; jer može se odreći svoga grijeha, ili se odreći svoje službe kojom je bio obvezan na vršenje svoga reda.
Odgovor na 2. prigovor: naravni zakon ne dopušta nikakav oprost; a od naravnoga je zakona da čovjek sveto barata svetim stvarima. Dakle, nitko ne može dati oprost od ovoga.
Odgovor na 3. prigovor: dokle god posvećenoga službenika Crkve koji je u smrtnom grijehu Crkva priznaje, njegov podložnik mora primati sakramente od njega, budući da je to svrha radi koje je vezan uz njega. Ipak, izvan slučaja nužde, ne bi bilo sigurno navoditi ga na vršenje njegova reda dokle god je svjestan da je u smrtnom grijehu, koju savjest, međutim, može odložiti budući da se čovjek popravlja u trenu božanskom milošću.
Odgovor na 4. prigovor: kada bilo koji čovjek izvrši radnju kao posvećeni službenik Crkve dok je u stanju smrtnoga grijeha, griješi smrtno, i onoliko često koliko izvrši tu radnju, budući da, kako Dionizije kaže (Eccl. Hier. i), „krivo je za nečiste čak i doticati znamenja“, to jest sakramentalne znakove. Stoga kada dotiču svete stvari u vršenju svoje službe, griješe smrtno. Bilo bi drugačije ako bi dotaknuli neku svetu stvar ili izvršili neku svetu dužnost u slučaju nužde, kada bi to bilo dopušteno čak i laiku, na primjer ako bi krstili u slučaju hitnosti, ili podigli Gospodinovo tijelo ako bi palo na zemlju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.