Suppl., q. 28, a. 3
Treba li javnu pokoru naložiti ženama
Prigovor 1. Čini se da se svečana pokora ne bi trebala naložiti ženama. Jer, kada se ta pokora nalaže muškarcu, on mora odrezati svoju kosu. No to ne dolikuje ženi, prema 1 Kor 11,15. Dakle, ona ne bi trebala činiti svečanu pokoru.
Prigovor 2. Također se čini da bi se trebala naložiti klericima. Jer nalaže se radi teškoga zločina. Isti je pak grijeh teži u klerika nego u laika. Dakle, trebalo bi je naložiti kleriku više nego laiku.
Prigovor 3. Također se čini da je može naložiti bilo koji svećenik. Zato što odrješivati na sudištu pokore pripada onome tko ima ključeve. Obični svećenik pak ima ključeve. Dakle, on može podijeliti ovu pokoru.
Odgovaram: svaka je svečana pokora javna, ali ne i obrnuto. Svečana se pokora naime vrši kako slijedi: „Prvoga dana korizme, ti pokajnici odjeveni u kostrijet, bosonogi, licem k zemlji i ošišane kose, u pratnji svojih svećenika, prikazuju se biskupu grada na vratima crkve. Uvevši ih u crkvu, biskup sa svim svojim klerom recitira sedam pokorničkih psalama, a zatim polaže ruku na njih, škropi ih blagoslovljenom vodom, stavlja pepeo na njihove glave, pokriva njihova ramena kostrijeću i žalosno im objavljuje da su, kao što je Adam bio prognan iz raja, tako i oni prognani iz crkve. Zatim naređuje poslužiteljima da ih izbace iz crkve, a kler ih slijedi recitirajući responzorij: ‚U znoju lica svoga‘, itd. Svake godine na dan Večere Gospodnje njihovi ih svećenici ponovno dovode u crkvu, i ondje će biti do osmine Uskrsa, a da ipak ne budu pripušteni pričesti ili cjelovu mira. To se čini svake godine dokle god im je ulazak u crkvu zabranjen. Konačno pomirenje pridržano je biskupu, koji jedini može naložiti svečanu pokoru“ [Cap. lxiv, dist. 50]. Ta se pokora može naložiti muškarcima i ženama; ali ne klericima, radi straha od sablazni. Niti bi se takva pokora trebala naložiti osim za zločin koji je uznemirio čitav grad. S druge strane, javna, ali ne svečana pokora jest ona koja se čini u prisutnosti Crkve, ali bez prethodne svečanosti, kao što je hodočašće po svijetu sa štapom. Pokora ove vrste može se ponoviti, i može je naložiti obični svećenik, čak i kleriku. Ponekad se, međutim, svečana pokora uzima da označi javnu: tako da autoriteti govore o svečanoj pokori u različitim značenjima.
Odgovor na 1. prigovor: ženina je kosa znak njezine podložnosti, a muškarčeva nije. Otuda za ženu nije prikladno da odloži svoju kosu pri činjenju pokore, kao što jest za muškarca.
Odgovor na 2. prigovor: iako u istoj vrsti grijeha klerik vrijeđa teže nego laik, ipak mu se svečana pokora ne nalaže, da njegovi redovi ne bi bili predmetom prezira. Tako se iskazuje obzir ne prema osobi, nego prema njezinim redovima.
Odgovor na 3. prigovor: teški grijesi trebaju veliku brigu u svojemu liječenju. Otuda se nalaganje svečane pokore, koja se primjenjuje samo za najteže grijehe, pridržava biskupu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.