Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 21, a. 2

Treba li Crkva ikoga izopćiti

Prigovor 1. Čini se da Crkva ne bi smjela nikoga izopćiti, zato što je izopćenje vrsta prokletstva, a nama je zabranjeno proklinjati (Rim 12,14). Dakle, Crkva ne bi trebala izopćivati.

Prigovor 2. Nadalje, vojujuća bi Crkva trebala oponašati pobjedničku Crkvu. No čitamo u Judinoj poslanici (redak 9) da „kad se Mihael arkanđeo prepirao s đavlom oko Mojsijeva tijela, nije se usudio izreći protiv njega pogrdan sud, nego je rekao: Neka ti Gospodin zapovjedi“. Dakle, vojujuća Crkva ne bi trebala suditi nijednomu čovjeku proklinjući ga ili izopćujući ga.

Prigovor 3. Nadalje, nijedan čovjek ne bi smio biti predan u ruke svojih neprijatelja, osim ako za njega nema nade. No izopćenjem se čovjek predaje u ruke Sotone, kako je jasno iz 1 Kor 5,5. Budući da dakle nikada u ovom životu ne bismo smjeli izgubiti nadu ni u koga, Crkva ne bi trebala nikoga izopćiti.

Naprotiv, Apostol je (1 Kor 5,5) naredio da se čovjek izopći. Nadalje, pisano je (Mt 18,17) o čovjeku koji odbija poslušati Crkvu: „Neka ti bude kao poganin i carinik“. No pogani su izvan Crkve. Dakle, i oni koji odbijaju poslušati Crkvu trebali bi biti prognani iz Crkve izopćenjem.

Odgovaram: sud Crkve trebao bi biti suobličen sudu Božjemu. Bog kažnjava grješnika na mnoge načine kako bi ga privukao k dobru, bilo kažnjavajući ga udarcima, bilo prepuštajući ga samomu sebi tako da, bivajući lišen onih pomoći kojima je bio očuvan od zla, prizna svoju slabost i ponizno se vrati Bogu Kojega je napustio u svojoj oholosti. U oba ova pogleda Crkva izricanjem presude izopćenja oponaša sud Božji. Jer odvajanjem čovjeka od zajedništva vjernih kako bi se zarumenio od srama, ona oponaša sud kojim Bog kažnjava čovjeka udarcima; a lišavajući ga molitava i drugih duhovnih stvari, ona oponaša sud Božji u prepuštanju čovjeka samomu sebi, kako bi po poniznosti naučio spoznati samoga sebe i vratio se Bogu.

Odgovor na 1. prigovor: prokletstvo se može izreći na dva načina: prvo, tako da je nakana onoga tko proklinje usmjerena na zlo koje zaziva ili izriče, i proklinjanje u tom smislu posve je zabranjeno. Drugo, tako da je zlo koje čovjek zaziva u proklinjanju namijenjeno dobru onoga tko je proklet, i tako je proklinjanje ponekad zakonito i ljekovito: tako liječnik čini da bolesnik podnosi bol, zarezujući ga, primjerice, kako bi ga izbavio od njegove bolesti.

Odgovor na 2. prigovor: đavao se ne može dovesti do pokajanja, stoga mu bol izopćenja ne može donijeti nikakvo dobro.

Odgovor na 3. prigovor: samom činjenicom što je čovjek lišen molitava Crkve, on upada u trostruki gubitak, koji odgovara trima stvarima koje čovjek stječe po molitvama Crkve. Jer one donose povećanje milosti onima koji je imaju, ili zaslužuju milost onima koji je nemaju; i u tom pogledu Učitelj Sentencija kaže (Sent. iv, D, 18): „Milost se Božja oduzima izopćenjem“. One se također pokazuju zaštitom kreposti; i u tom pogledu on kaže da se „zaštita oduzima“, ne da je izopćena osoba posve povučena iz Božje providnosti, nego da je isključena iz one zaštite kojom On bdije nad djecom Crkve na osobitiji način. Štoviše, one su korisne kao obrana od neprijatelja, i u tom pogledu on kaže da „đavao prima veću moć napadanja izopćene osobe, i duhovno i tjelesno“. Otuda u ranoj Crkvi, kada su se ljudi morali privlačiti k vjeri pomoću vanjskih znakova (tako se dar Duha Svetoga otvoreno pokazivao vidljivim znakom), isto se tako izopćenje očitovalo time što je đavao uznemirivao osobu u njezinu tijelu. Niti je nerazložno da onaj za koga još ima nade bude predan neprijatelju, jer on se predaje ne na propast, nego na popravak, budući da Crkva ima moć izbaviti ga iz ruku neprijatelja kad god on to želi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.