Suppl., q. 21, a. 1
Je li izopćenje prikladno definirano
Prigovor 1. Čini se da su neki neprikladno definirali izopćenje ovako: „Izopćenje je odvajanje od zajedništva Crkve, s obzirom na plod i opće molitve“. Jer molitve Crkve koriste onima za koje se prinose. No Crkva moli za one koji su izvan Crkve, kao primjerice za krivovjernike i pogane. Dakle, ona moli i za izopćene, budući da su oni izvan Crkve, pa im tako molitve Crkve koriste.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne gubi molitve Crkve osim vlastitom krivnjom. No izopćenje nije krivnja, nego kazna. Dakle, izopćenje ne lišava čovjeka općih molitava Crkve.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je plod Crkve isto što i molitve Crkve, jer to ne može značiti plod vremenitih dobara, budući da izopćenje ne lišava čovjeka njih. Dakle, nema razloga spominjati oboje.
Prigovor 4. Nadalje, postoji vrsta izopćenja zvana malo [Malo izopćenje kanonsko pravo više ne priznaje], kojim čovjek ne biva lišen molitava Crkve. Dakle, ova je definicija neprikladna.
Odgovaram: kada čovjek uđe u Crkvu po krštenju, biva pripušten dvjema stvarima, naime tijelu vjernih i sudjelovanju u sakramentima: a ovo potonje pretpostavlja ono prvo, budući da su vjernici međusobno sjedinjeni u sudjelovanju u sakramentima. Posljedično, osoba može biti izbačena iz Crkve na dva načina. Prvo, bivajući lišena samo sudjelovanja u sakramentima, i to je malo izopćenje. Drugo, bivajući lišena obojega, i to je veliko izopćenje, o kojemu je gornja definicija. Niti može postojati treće, koje bi se sastojalo u lišavanju zajedništva s vjernicima, ali ne i sudjelovanja u sakramentima, iz već navedenoga razloga, jer naime vjernici zajedno opće u sakramentima. Zajedništvo s vjernicima je dvostruko. Jedno se sastoji u duhovnim stvarima, kao što je njihova međusobna molitva i zajedničko sastajanje radi primanja svetih stvari; dok se drugo sastoji u određenim zakonitim tjelesnim činima. Ti različiti načini zajedništva označeni su u stihu koji izjavljuje da su oni koji su izopćeni lišeni, „os, orare, vale, communio, mensa“. „Os“, to jest ne smijemo im davati znakove dobre volje; „orare“, to jest ne smijemo moliti s njima; „vale“, ne smijemo im iskazivati poštovanje; „communio“, to jest ne smijemo s njima općiti u sakramentima; „mensa“, to jest ne smijemo blagovati s njima. Prema tome, gornja definicija uključuje lišavanje sakramenata u riječima „s obzirom na plod“, a od zajedničkoga sudjelovanja s vjernicima u duhovnim stvarima, u riječima „i opće molitve Crkve“. Daje se i druga definicija koja izražava lišavanje obiju vrsta čina, a glasi ovako: „Izopćenje je lišavanje svakoga zakonitoga zajedništva s vjernicima“.
Odgovor na 1. prigovor: molitve se govore za nevjernike, ali oni ne primaju plod tih molitava osim ako se ne obrate na vjeru. Na sličan način molitve se mogu prinositi za one koji su izopćeni, ali ne među molitvama koje se govore za udove Crkve. Ipak, oni ne primaju plod sve dok ostaju pod izopćenjem, nego se molitve govore za njih kako bi primili duh pokajanja, tako da mogu biti odriješeni od izopćenja.
Odgovor na 2. prigovor: molitve jednoga čovjeka koriste drugomu utoliko što mogu doprijeti do njega. Djelovanje jednoga čovjeka može doprijeti do drugoga na dva načina. Prvo, po snazi ljubavi koja sjedinjuje sve vjernike, čineći ih jednim u Bogu, prema Ps 119,63: „Prijatelj sam svima koji Te se boje“. No izopćenje ne prekida to sjedinjenje, budući da nitko ne može biti pravedno izopćen osim zbog smrtnoga grijeha, kojim je čovjek već odvojen od ljubavi, čak i bez izopćenja. Nepravedno izopćenje ne može lišiti čovjeka ljubavi, budući da je to jedno od najvećih od svih dobara, kojega čovjek ne može biti lišen protiv svoje volje. Drugo, po nakani onoga tko moli, koja je nakana usmjerena na osobu za koju moli, a to se sjedinjenje prekida izopćenjem, jer izricanjem presude izopćenja Crkva odvaja čovjeka od cijeloga tijela vjernih, za koje moli. Otuda one molitve Crkve koje se prinose za cijelu Crkvu ne koriste onima koji su izopćeni. Niti se molitve za njih mogu govoriti među udovima Crkve kao govoreći u ime Crkve, premda privatni pojedinac može izreći molitvu s nakanom da je prinese za njihovo obraćenje.
Odgovor na 3. prigovor: duhovni plod Crkve ne potječe samo iz njezinih molitava, nego i iz primljenih sakramenata i iz zajedničkoga suživota vjernika.
Odgovor na 4. prigovor: malo izopćenje ne ispunjava sve uvjete izopćenja nego samo dio njih, stoga se definicija izopćenja ne mora primjenjivati na nj u svakom pogledu, nego samo u nekome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.