Suppl., q. 20, a. 2
Može li svećenik uvijek odriješiti svoga podložnika
Prigovor 1. Čini se da svećenik ne može uvijek odriješiti svoga podložnika. Jer, kako kaže Augustin (De vera et falsa Poenitentia [djelo nepoznata autora]), „nijedan čovjek ne bi smio vršiti svećeničku službu, osim ako je slobodan od onih stvari koje osuđuje u drugima“. No moglo bi se dogoditi da svećenik sudjeluje u grijehu koji je počinio njegov podložnik, npr. po spoznaji žene koja je njegova podložnica. Dakle, čini se da on ne može uvijek upotrijebiti vlast ključeva nad svojim podložnicima.
Prigovor 2. Nadalje, po vlasti ključeva čovjek biva izliječen od svih svojih nedostataka. No događa se ponekad da uz grijeh bude vezan nedostatak iregularnosti ili presuda izopćenja, od čega jednostavni svećenik ne može odriješiti. Dakle, čini se da on ne može upotrijebiti vlast ključeva nad onima koji su sputani tim stvarima na navedeni način.
Prigovor 3. Nadalje, suđenje i vlast našega svećeništva bili su predslika po suđenju drevnoga svećeništva. No prema Zakonu manji suci nisu bili mjerodavni odlučivati o svim slučajevima, nego su se obraćali višim sucima, prema Izl 24,14: „Ako nastane kakva parnica“ među vama, „obratite se k njima“. Čini se, dakle, da svećenik ne može odriješiti svoga podložnika od težih grijeha, nego bi ga trebao uputiti svomu poglavaru.
Naprotiv, tko god ima skrb nad glavnim, ima skrb i nad sporednim. No svećenicima je povjereno dijeljenje Euharistije njihovim podložnicima, kojemu je sakramentu odrješenje od grijeha podređeno [usp. pit. 17, čl. 2, ad 1]. Dakle, što se tiče vlasti ključeva, svećenik može odriješiti svoga podložnika od bilo kojih grijeha. Nadalje, milost, ma koliko mala bila, uklanja svaki grijeh. No svećenik dijeli sakramente po kojima se milost daje. Dakle, što se tiče vlasti ključeva, on može odriješiti od svih grijeha.
Odgovaram: vlast reda, promatrana sama po sebi, proteže se na otpuštenje svih grijeha. Ali budući da, kako je gore rečeno, upotreba te vlasti zahtijeva jurisdikciju koju podređeni izvode od svojih nadređenih, slijedi da poglavar može pridržati određene stvari za sebe, čiju prosudbu ne povjerava svomu podređenomu; inače bi svaki jednostavni svećenik koji ima jurisdikciju mogao odriješiti od svakoga grijeha. Postoji pak pet slučajeva u kojima jednostavni svećenik mora uputiti svoga pokornika svomu poglavaru. Prvi je kada se mora naložiti javna pokora, jer je u tom slučaju biskup vlastiti poslužitelj sakramenta. Drugi je slučaj onih koji su izopćeni, kada podređeni svećenik ne može odriješiti pokornika zato što ga je izopćio njegov poglavar. Treći je slučaj kada utvrdi da je sklopljena iregularnost, za čiji oprost mora pribjeći svomu poglavaru. Četvrti je slučaj paleža. Peti je kada je običaj u biskupiji da se najodvratniji zločini pridržavaju biskupu, kako bi se ulijevao strah, jer običaj u tim slučajevima ili daje vlast ili je oduzima.
Odgovor na 1. prigovor: u ovom slučaju svećenik ne bi trebao slušati ispovijed svoje sudionice s obzirom na taj pojedinačni grijeh, nego je mora uputiti drugomu: niti bi se ona trebala ispovijedati njemu, nego bi trebala zatražiti dopuštenje da pođe k drugomu, ili bi trebala pribjeći njegovu poglavaru ako on to odbije, kako zbog opasnosti tako i radi manjega srama. Ako bi je međutim odriješio, to bi bilo valjano [Benedikt XIV. proglasio je odrješenje sudionika „in materia turpi“ nevaljanim]: jer kada Augustin kaže da oni ne bi trebali biti krivi za isti grijeh, on govori o onome što je prikladno, a ne o onome što je bitno za sakrament.
Odgovor na 2. prigovor: pokora oslobađa čovjeka od svih nedostataka krivnje, ali ne od svih nedostataka kazne, budući da čak i nakon obavljanja pokore za ubojstvo čovjek ostaje iregularan. Otuda svećenik može odriješiti od zločina, ali za otpuštenje kazne mora uputiti pokornika poglavaru, osim u slučaju izopćenja, odrješenje od kojega treba prethoditi odrješenju od grijeha, jer dokle god je čovjek izopćen, ne može primiti nijedan sakrament Crkve.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj prigovor razmatra one slučajeve u kojima poglavari pridržavaju vlast jurisdikcije za sebe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.