Suppl., q. 20, a. 3
Može li itko upotrijebiti ključeve nad svojim poglavarom
Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može upotrijebiti ključeve s obzirom na poglavara. Jer svaki sakramentalni čin zahtijeva svoju vlastitu tvar. No prikladna tvar za upotrebu ključeva jest osoba koja je podložna, kako je gore rečeno (pit. 19, čl. 6). Dakle, svećenik ne može upotrijebiti ključeve s obzirom na onoga tko nije njegov podložnik.
Prigovor 2. Nadalje, vojujuća je Crkva slika pobjedničke Crkve. No u nebeskoj Crkvi niži anđeo nikada ne čisti, ne prosvjetljuje niti usavršuje višega anđela. Dakle, ni podređeni svećenik ne može nad poglavarom vršiti hijerarhijsko djelovanje kao što je odrješenje.
Prigovor 3. Nadalje, suđenje pokore trebalo bi biti bolje uređeno od suđenja vanjskoga suda. No na vanjskom sudu podređeni ne može izopćiti ili odriješiti svoga poglavara. Dakle, čini se da to ne može učiniti ni na pokorničkom sudu.
Naprotiv, viši prelat također je „zaogrnut slabošću“, pa se može dogoditi da sagriješi. No vlast ključeva je lijek za grijeh. Dakle, budući da ne može upotrijebiti ključ nad samim sobom, jer ne može biti istodobno i sudac i optuženik, čini se da podređeni može upotrijebiti vlast ključeva nad njim. Nadalje, odrješenje koje se daje po vlasti ključeva usmjereno je na primanje Euharistije. No podređeni može dati pričest svomu poglavaru, ako ovaj to od njega zatraži. Dakle, on može upotrijebiti vlast ključeva nad njim ako mu se ovaj podloži.
Odgovaram: vlast ključeva, promatrana sama po sebi, primjenjiva je na sve, kako je gore rečeno (čl. 2): a to što svećenik ne može upotrijebiti ključeve nad nekom pojedinačnom osobom duguje se tomu što je njegova vlast ograničena na određene pojedince. Zato onaj tko je ograničio njegovu vlast može je proširiti na koga god hoće, tako da mu može dati vlast nad samim sobom, premda sam ne može upotrijebiti vlast ključeva nad sobom, jer se ta vlast mora vršiti nad podložnikom, pa stoga nad nekim drugim, jer nitko ne može biti podložan samomu sebi.
Odgovor na 1. prigovor: premda je biskup kojega jednostavni svećenik odrješuje njegov poglavar apsolutno govoreći, on je ipak ispod njega utoliko što mu se podlaže kao grješnik.
Odgovor na 2. prigovor: u anđelima ne može biti nikakva nedostatka po kojemu bi se viši anđeo mogao podložiti nižem, kao što se to može dogoditi među ljudima; pa stoga nema usporedbe.
Odgovor na 3. prigovor: vanjsko je suđenje prema ljudima, dok je suđenje ispovijedi prema Bogu, u Čijim se očima čovjek umanjuje griješenjem, što nije slučaj u ljudskom prvenstvu. Zato, baš kao što u vanjskom suđenju nitko ne može izreći presudu izopćenja nad samim sobom, tako ne može ni ovlastiti drugoga da ga izopći. S druge strane, na sudištu savjesti on može drugomu dati vlast da ga odriješi, premda sam ne može upotrijebiti tu vlast. Može se također odgovoriti da odrješenje na sudištu ispovijedi pripada ponajprije vlasti ključeva, a posljedično vlasti jurisdikcije, dok se izopćenje odnosi isključivo na jurisdikciju. A što se tiče vlasti redova, svi su jednaki, ali ne i što se tiče jurisdikcije. Zato nema usporedbe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.