Suppl., q. 20, a. 1
Može li svećenik upotrijebiti ključ koji ima nad bilo kojim čovjekom
Prigovor 1. Čini se da svećenik može upotrijebiti ključ koji ima nad bilo kojim čovjekom. Jer vlast ključeva podijeljena je svećenicima Božjim autoritetom riječima: „Primite Duha Svetoga; kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“ (Iv 20,22-23). No to je rečeno bez ikakva ograničenja. Dakle, onaj tko ima ključ može ga upotrijebiti nad bilo kime bez ograničenja.
Prigovor 2. Nadalje, tvarni ključ koji otvara jednu bravu, otvara sve brave istoga oblika. No svaki grijeh svakoga čovjeka ista je vrsta zapreke protiv ulaska u nebo. Dakle, ako svećenik može pomoću ključa koji ima odriješiti jednoga čovjeka, može to isto učiniti za sve druge.
Prigovor 3. Nadalje, svećeništvo Novoga zavjeta savršenije je od onoga Staroga zavjeta. No svećenik Staroga zavjeta mogao je upotrijebiti vlast koju je imao u rasuđivanju između različitih vrsta gube s obzirom na sve bez razlike. Mnogo više dakle svećenik Evanđelja može upotrijebiti svoju vlast s obzirom na sve.
Naprotiv, pisano je u Dodatku Gracijana: „Nije dopušteno svakomu svećeniku odriješiti ili vezati župljanina drugoga svećenika“. Dakle, svećenik ne može odriješiti svakoga. Nadalje, suđenje u duhovnim stvarima trebalo bi biti bolje uređeno nego u vremenitim stvarima. No u vremenitim stvarima sudac ne može suditi svakomu. Dakle, budući da je upotreba ključeva vrsta suđenja, nije u nadležnosti svećenika da upotrijebi svoj ključ s obzirom na svakoga.
Odgovaram: ono što se tiče pojedinačnih stvari nije jednako u vlasti svih. Tako, kao što je osim općih načela medicine potrebno imati liječnike, koji ta opća načela prilagođavaju pojedinim bolesnicima ili bolestima, prema njihovim različitim zahtjevima, tako je u svakom kraljevstvu, osim onoga tko proglašava opće propise zakona, potrebno da drugi prilagođavaju te propise pojedinačnim slučajevima, kako svaki slučaj zahtijeva. Iz toga se razloga i u nebeskoj hijerarhiji, pod Vlastima koje vladaju bez razlike, daje mjesto Vrhovništvima, koja su postavljena nad pojedinačnim kraljevstvima, i Anđelima kojima je povjerena briga nad pojedinim ljudima, kako smo gore objasnili (FP, pit. 113, čl. 1, 2). Posljedično, sličan red vlasti trebao bi postojati u vojujućoj Crkvi, tako da vlast nad svima bez razlike pripada jednomu pojedincu, a da pod njim budu drugi koji imaju zasebnu vlast nad različitim ljudima. No upotreba ključeva uključuje određenu moć vršenja vlasti, po čemu onaj nad kim se ključevi upotrebljavaju postaje prikladna tvar toga čina. Stoga onaj tko ima vlast nad svima bez razlike može upotrijebiti ključeve nad svima, dok oni koji su primili vlast nad zasebnim osobama ne mogu upotrijebiti ključeve nad svakim, nego samo nad onima nad kojima su postavljeni, osim u slučajevima nužde, kada se sakramenti ne smiju uskratiti nikomu.
Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je vlast potrebna kako bi se odriješilo od grijeha, naime vlast reda i vlast jurisdikcije. Prva se vlast nalazi jednako u svim svećenicima, ali ne i ova potonja. I stoga, kada je naš Gospodin (Iv 20,23) dao svim apostolima općenito vlast opraštanja grijeha, to valja razumjeti o vlasti koja proizlazi iz primanja redova, zbog čega se te riječi upućuju svećenicima kada se rede. Ali Petru je napose dao vlast opraštanja grijeha (Mt 16,19), kako bismo razumjeli da on ima vlast jurisdikcije prije drugih. No vlast redova, promatrana sama po sebi, proteže se na sve koji mogu biti odriješeni: zato je naš Gospodin rekao neodređeno: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“, uz pretpostavku da se ta vlast treba upotrebljavati u ovisnosti o vlasti danoj Petru, prema Njegovoj odredbi.
Odgovor na 2. prigovor: tvarni ključ može otvoriti samo svoju vlastitu bravu, niti ikakva djelatna snaga može djelovati osim na svoju vlastitu tvar. Čovjek pak postaje tvar vlasti reda po jurisdikciji: i posljedično nitko ne može upotrijebiti ključ s obzirom na drugoga nad kim nema jurisdikciju.
Odgovor na 3. prigovor: Izraelski je narod bio jedan narod i imao je samo jedan hram, tako da nije bilo potrebe za razlikovanjem u svećeničkoj jurisdikciji, kao što postoji sada u Crkvi koja obuhvaća različite narode i nacije.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.