Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 2, a. 6

Treba li, za svaki pojedini smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da nije nužno imati skrušenje za svaki smrtni grijeh. Jer pokret je skrušenja u opravdanju trenutačan: dok čovjek ne može misliti o svakom smrtnom grijehu u jednom trenutku. Dakle, nije nužno imati skrušenje za svaki smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, skrušenje treba biti za grijehe ukoliko nas odvraćaju od Boga, jer ne trebamo biti skrušeni radi okretanja stvorenjima bez odvraćanja od Boga. Svi se pak smrtni grijesi slažu u odvraćanju od Boga. Dakle, jedno skrušenje za sve dostatno je.

Prigovor 3. Nadalje, smrtni grijesi imaju više zajedničkoga međusobno nego stvarni i istočni grijeh. Jedno pak krštenje briše sve grijehe, i stvarne i istočni. Dakle, jedno opće skrušenje briše sve smrtne grijehe.

Naprotiv, za različite bolesti postoje različiti lijekovi, budući da „ono što liječi oko, neće izliječiti nogu“, kako kaže Jeronim (Super Marc. ix, 28). Ali skrušenje je poseban lijek za jedan smrtni grijeh. Dakle, jedno opće skrušenje za sve smrtne grijehe ne dostaje. Nadalje, skrušenje se izražava ispoviješću. Ali nužno je ispovijedati svaki smrtni grijeh. Dakle, nužno je imati skrušenje za svaki smrtni grijeh.

Odgovaram: skrušenje se može promatrati na dva načina: s obzirom na njegovo podrijetlo i s obzirom na njegov završetak. Pod podrijetlom skrušenja mislim na proces misli kada čovjek misli o svojemu grijehu i žali radi njega, premda ne sa žalošću skrušenja, ipak sa žalošću nesavršenoga pokajanja. Završetak je skrušenja kada je ta žalost već oživljena milošću. U skladu s time, što se tiče podrijetla skrušenja, čovjek treba biti skrušen za svaki grijeh koji dozove u pamet; ali što se tiče njegova završetka, dovoljno mu je imati jedno opće skrušenje za sve, jer tada pokret njegova skrušenja djeluje u snazi svih njegovih prethodnih raspoloženja. To dostaje za odgovor na 1. prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: iako se svi smrtni grijesi slažu u odvraćanju čovjeka od Boga, ipak se razlikuju u uzroku i načinu odvraćanja, te u stupnju odvajanja od Boga; a to gleda na različite načine na koje nas okreću stvorenjima.

Odgovor na 3. prigovor: krštenje djeluje u snazi Kristove zasluge, koji je imao beskonačnu moć za brisanje svih grijeha; i tako za sve grijehe dostaje jedno krštenje. Ali u skrušenju je, uz Kristovu zaslugu, potreban naš čin, koji stoga mora odgovarati svakom pojedinom grijehu, budući da nema beskonačnu moć za skrušenje. Može se također odgovoriti da je krštenje duhovno rađanje; dok je pokora, što se tiče skrušenja i njezinih ostalih dijelova, vrsta duhovnoga ozdravljenja putem određene promjene. U rađanju pak tijela, praćenom propadanjem drugoga tijela, bjelodano je da se svi akcidenti suprotni stvorenoj stvari, a koji su bili akcidenti propale stvari, uklanjaju jednim rađanjem: dok se u promjeni uklanja samo onaj akcident koji je bio suprotan akcidentu koji je završetak promjene. Na sličan način jedno krštenje briše sve grijehe zajedno i uvodi novi život; dok pokora ne briše svaki pojedini grijeh osim ako nije usmjerena na svaki pojedini. Iz toga je razloga nužno biti skrušen za svaki grijeh i ispovjediti ga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.