Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 18, a. 4

Može li odrješivati i vezivati prema vlastitoj prosudbi

Prigovor 1. Čini se da svećenik može vezivati i odrješivati prema vlastitoj prosudbi. Jer Jeronim [usp. Can. 86, Mensuram, De Poenit. Dist. i] kaže: „Kanoni ne određuju trajanje pokore tako točno da bi rekli kako se svaki grijeh ima popraviti, nego prepuštaju odluku o toj stvari prosudbi razborita svećenika“. Dakle, čini se da on može vezivati i odrješivati prema vlastitoj prosudbi.

Prigovor 2. Nadalje, „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što je mudro postupio“ (Lk 16,8 [tekst: Lk 16,5]), jer je dao obilan popust dužnicima svoga gospodara. No Bog je skloniji milosrđu nego ijedan vremeniti gospodar. Dakle, čini se da što više kazne svećenik otpusti, to ga više valja pohvaliti.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je Kristov čin naša pouka. No pojedinim grješnicima On nije naložio nikakvu kaznu, nego samo popravak života, kao u slučaju preljubničke žene (Iv 8). Dakle, čini se da i svećenik, koji je vikar Kristov, može prema vlastitoj prosudbi otpustiti kaznu, bilo u cijelosti bilo djelomično.

Naprotiv, Grgur VII. [usp. Act. Concil. Rom. v, Can. 5] kaže: „Proglašujemo prividnom pokorom ako nije naložena prema autoritetu svetih otaca razmjerno grijehu“. Dakle, čini se da to ne ovisi posve o svećenikovoj prosudbi. Nadalje, čin ključeva zahtijeva rasuđivanje. No kad bi svećenik mogao otpustiti i naložiti pokore koliko god želi, ne bi imao potrebe za rasuđivanjem, jer ne bi bilo mjesta nerasuđivanju. Dakle, to ne ovisi posve o svećenikovoj prosudbi.

Odgovaram: u upotrebi ključeva svećenik djeluje kao glazbalo i poslužitelj Božji. No nijedno glazbalo ne može imati djelotvoran čin, osim utoliko što ga pokreće glavni djelatnik. Zato Dionizije kaže (Hier. Eccl. cap. ult.) da „svećenici trebaju upotrebljavati svoje hijerarhijske vlasti prema tome kako ih Bog pokreće“. Znak je toga što se prije nego što je vlast ključeva bila podijeljena Petru (Mt 16,19) spominje objava Božanstva koja mu je udijeljena; a dar Duha Svetoga, po kojemu su „sinovi Božji vođeni“ (Rim 8,14), spominje se prije nego što je apostolima dana vlast opraštanja grijeha. Posljedično, ako bi se itko usudio upotrijebiti svoju vlast protiv toga božanskoga pokretanja, ne bi ostvario učinak, kako navodi Dionizije (Hier. Eccl., cap. ult.), a povrh toga odvratio bi se od božanskoga reda te bi posljedično bio kriv za grijeh. Štoviše, budući da su zadovoljštinske kazne ljekovite, baš kao što lijekovi koje propisuje liječnička vještina nisu prikladni za sve, nego se moraju mijenjati prema prosudbi liječnika, koji ne slijedi vlastitu volju nego svoju medicinsku znanost, tako ni zadovoljštinske kazne određene kanonima nisu prikladne za sve, nego se moraju mijenjati prema prosudbi svećenika vođena božanskim poticajem. Zato, baš kao što se ponekad liječnik razborito suzdržava od davanja lijeka dostatno djelotvorna da izliječi bolest, kako ne bi nastala veća opasnost zbog slabosti naravi, tako se i svećenik, potaknut božanskim poticajem, ponekad suzdržava od nalaženja cjelokupne kazne dužne za jedan grijeh, kako zbog strogosti kazne bolesnik ne bi došao do očaja i posve se odvratio od pokore.

Odgovor na 1. prigovor: ta bi prosudba trebala biti posve vođena božanskim poticajem.

Odgovor na 2. prigovor: upravitelj je pohvaljen i zato što je mudro postupio. Dakle, u otpuštanju dužne kazne postoji potreba za rasuđivanjem.

Odgovor na 3. prigovor: Krist je imao vlast „izvrsnosti“ u sakramentima, tako da je po vlastitom autoritetu mogao otpustiti kaznu u cijelosti ili djelomično, kako god je htio. Stoga nema usporedbe između Njega i onih koji djeluju samo kao poslužitelji.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.