Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 18, a. 2

Može li svećenik otpustiti grijeh s obzirom na kaznu

Prigovor 1. Čini se da svećenik ne može otpustiti grijeh s obzirom na kaznu. Jer grijeh zaslužuje vječnu i vremenitu kaznu. No nakon svećenikova odrješenja pokornik je još uvijek dužan podnijeti vremenitu kaznu bilo u čistilištu bilo na ovome svijetu. Dakle, svećenik ne otpušta kaznu ni na koji način.

Prigovor 2. Nadalje, svećenik ne može preduhitriti Božji sud. No božanska pravednost određuje kaznu koju pokornici moraju podnijeti. Dakle, svećenik ne može otpustiti nijedan njezin dio.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek koji je počinio lakši grijeh nije manje prijemljiv za vlast ključeva od onoga koji je počinio teži grijeh. Ako se pak kazna za teži grijeh na bilo koji način umanjuje svećeničkim posluživanjem, bilo bi moguće da grijeh bude tako lak da kazna koju zaslužuje nije veća od one koja je otpuštena za teži grijeh. Dakle, svećenik bi mogao otpustiti cjelokupnu kaznu dužnu za lakši grijeh: što je pogrešno.

Prigovor 4. Nadalje, cjelokupna vremenita kazna dužna za grijeh jedne je vrste. Ako se dakle prvim odrješenjem nešto oduzme od kazne, bit će moguće da se drugim odrješenjem oduzme još više, tako da se odrješenje može toliko često ponavljati da će po snazi ključeva cjelokupna kazna biti oduzeta, budući da drugo odrješenje nije manje djelotvorno od prvoga: pa će dosljedno tome taj grijeh ostati posve nekažnjen, što je apsurdno.

Naprotiv, ključ je vlast vezivanja i odrješivanja. No svećenik može naložiti vremenitu kaznu. Dakle, on može odriješiti od kazne. Nadalje, svećenik ne može otpustiti grijeh niti s obzirom na krivnju [Sv. Toma ovdje slijedi mišljenje Petra Lombarda i odgovara niječno. Poslije u životu promijenio je mišljenje. Usp. TP, pit. 62, čl. 1; TP, pit. 64, čl. 1; TP, pit. 86, čl. 6], kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 18), niti s obzirom na vječnu kaznu, iz sličnoga razloga. Ako dakle ne može otpustiti grijeh s obzirom na vremenitu kaznu, ne bi mogao otpustiti grijeh ni na koji način, što je posve protivno riječima Evanđelja.

Odgovaram: što god se može reći o učinku krštenja podijeljenoga onomu tko je već primio milost, jednako vrijedi i za učinak stvarnoga vršenja vlasti ključeva nad onim tko se već skrušio. Jer čovjek može postići milost otpuštenja svojih grijeha s obzirom na njihovu krivnju, po vjeri i skrušenosti, prije krštenja; ali kada poslije stvarno primi krštenje, njegova se milost povećava i on biva posve odriješen od duga kazne, budući da tada postaje dionik Kristove Muke. Na sličan način kada čovjek po skrušenosti primi oproštenje svojih grijeha s obzirom na njihovu krivnju, pa dosljedno tome i s obzirom na dug vječne kazne (koja se otpušta zajedno s krivnjom), po snazi ključeva koji crpe svoju djelotvornost iz Kristove Muke njegova se milost povećava i vremenita se kazna otpušta, čiji je dug preostao nakon što je krivnja bila oproštena. Međutim, ta se vremenita kazna ne otpušta posve, kao u krštenju, nego samo djelomično, zato što se čovjek koji se preporađa u krštenju suobličuje Kristovoj Muci primajući u sebe u potpunosti djelotvornost Kristove Muke, koja dostaje za brisanje svake kazne, tako da ne preostaje ništa od kazne dužne za njegove prijašnje stvarne grijehe. Jer čovjeku se ne bi smjelo uračunati na kaznu ništa osim onoga što je sam učinio, a u krštenju čovjek započinje novi život i po krsnoj vodi postaje novi čovjek, tako da u njemu ne preostaje nikakav dug za prijašnji grijeh. S druge strane, u pokori čovjek ne poprima novi život, budući da se u njoj ne rađa ponovno, nego biva izliječen. Posljedično, po snazi ključeva koji proizvode svoj učinak u sakramentu pokore, kazna se ne otpušta posve, nego se nešto oduzima od vremenite kazne čiji je dug mogao preostati nakon što je vječna kazna bila otpuštena. Niti se to odnosi samo na vremenitu kaznu koju pokornik duguje u vrijeme ispovijedi, kako neki drže (jer tada bi ispovijed i sakramentalno odrješenje bili puka bremena, što se ne može reći o sakramentima Novoga zakona), nego i na kaznu dužnu u čistilištu, tako da onaj tko je bio odriješen pa umre prije nego što učini zadovoljštinu, biva manje kažnjen u čistilištu nego da je umro prije primanja odrješenja.

Odgovor na 1. prigovor: svećenik ne otpušta cjelokupnu vremenitu kaznu, nego dio nje; stoga pokornik još uvijek ostaje obvezan podnijeti zadovoljštinsku kaznu.

Odgovor na 2. prigovor: Kristova je Muka bila dostatna zadovoljština za grijehe cijeloga svijeta, tako da se bez štete za božansku pravednost može otpustiti nešto od kazne koju grješnik zaslužuje, utoliko što učinak Kristove Muke dopire do njega po sakramentima Crkve.

Odgovor na 3. prigovor: za svaki grijeh mora preostati neka zadovoljštinska kazna, kako bi se pružio lijek protiv njega. Zato, premda se po snazi odrješenja otpušta neka mjera kazne dužne za teški grijeh, ne slijedi da se ista mjera kazne otpušta za svaki grijeh, jer bi u tom slučaju neki grijeh ostao bez ikakve kazne: nego se po snazi ključeva kazne dužne za različite grijehe otpuštaju u dužnom razmjeru.

Odgovor na 4. prigovor: neki kažu da se pri prvom odrješenju po snazi ključeva otpušta koliko je god moguće, a da je unatoč tomu druga ispovijed valjana zbog primljene pouke, zbog dodatnoga jamstva, zbog molitava svećenika ili ispovjednika, i naposljetku zbog zasluge stida. No čini se da to nije točno, jer premda bi mogao postojati razlog za ponavljanje ispovijedi, ne bi bilo razloga za ponavljanje odrješenja, osobito ako pokornik nema razloga sumnjati u svoje prijašnje odrješenje; jer mogao bi jednako tako sumnjati nakon drugoga kao i nakon prvoga odrješenja: baš kao što vidimo da se sakrament bolesničkoga pomazanja ne ponavlja tijekom iste bolesti, iz razloga što je sve što se moglo učiniti po sakramentu učinjeno jednom. Štoviše, u drugoj ispovijedi ne bi bilo potrebe da ispovjednik ima ključeve kad vlast ključeva u njoj ne bi imala nikakva učinka. Iz tih razloga drugi kažu da se čak i u drugom odrješenju po snazi ključeva otpušta nešto od kazne, zato što se pri ponovnom davanju odrješenja milost povećava, a što je veća primljena milost, to manje preostaje od ljage prijašnjega grijeha i manje se kazne traži za uklanjanje te ljage. Zato se čak i kada se čovjek prvi put odrješuje njegova kazna više ili manje otpušta po snazi ključeva, prema tome kako se više ili manje raspolaže za primanje milosti; a to raspoloženje može biti tako veliko da se čak i po snazi njegove skrušenosti cjelokupna kazna otpušta, kako smo već naveli (pit. 5, čl. 2). Posljedično nije nerazložno, ako se čestom ispoviješću čak i cjelokupna kazna otpusti, da grijeh ostane posve nekažnjen, budući da je Krist dao zadovoljštinu za njegovu kaznu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.