Suppl., q. 18, a. 1
Proteže li se vlast ključeva na otpuštenje krivnje
Prigovor 1. Čini se da se vlast ključeva proteže na otpuštenje krivnje. Jer učenicima je rečeno (Iv 20,23): „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“. No to nije rečeno samo s obzirom na proglašenje, kako navodi Učitelj (Sent. iv, D, 18), jer u tom slučaju svećenik Novoga zavjeta ne bi imao veću vlast od svećenika Staroga zavjeta. Dakle, on vrši vlast nad otpuštenjem krivnje.
Prigovor 2. Nadalje, u pokori se daje milost za otpuštenje grijeha. No svećenik je djelitelj ovoga sakramenta po snazi ključeva. Dakle, budući da se milost protivi grijehu, ne sa strane kazne, nego sa strane krivnje, čini se da svećenik djeluje na otpuštenje grijeha po snazi ključeva.
Prigovor 3. Nadalje, svećenik svojim posvećenjem prima veću vlast nego krsna voda svojim posvećenjem. No krsna voda prima moć „da dotakne tijelo i očisti srce“, kako kaže Augustin (Tract. lxxx in Joan.). Mnogo više, dakle, svećenik u svojemu posvećenju prima moć da očisti srce od ljage grijeha.
Naprotiv, Učitelj je gore naveo (Sent. iv, D, 18) da Bog poslužitelju nije podijelio moć da surađuje s Njim u nutarnjem čišćenju. No kad bi otpuštao grijehe s obzirom na krivnju, surađivao bi s Bogom u nutarnjem čišćenju. Dakle, vlast se ključeva ne proteže na otpuštenje krivnje. Nadalje, grijeh se ne otpušta osim po Duhu Svetomu. No nijedan čovjek nema moć dati Duha Svetoga, kako je Učitelj gore rekao (Sent. i, D, 14). Dakle, ne može ni otpustiti grijehe s obzirom na njihovu krivnju.
Odgovaram: prema Hugu (De Sacram. ii), „sakramenti po snazi svojega posvećenja sadrže nevidljivu milost“. To je pak posvećenje ponekad bitno za sakrament kako s obzirom na tvar tako i s obzirom na poslužitelja, kao što se može vidjeti u potvrdi, i tada je sakramentalna snaga u oboma zajedno. Ponekad međutim bit sakramenta zahtijeva samo posvećenje tvari, kao u krštenju, koje nema određenoga poslužitelja o kojemu nužno ovisi, i tada je cjelokupna snaga sakramenta u tvari. Opet, ponekad bit sakramenta zahtijeva posvećenje poslužitelja bez ikakva posvećenja tvari, i tada je cjelokupna sakramentalna snaga u poslužitelju, kao u pokori. Otuda vlast ključeva koja se nalazi u svećeniku stoji u istom odnosu prema učinku pokore u kakvom snaga u krsnoj vodi stoji prema učinku krštenja. Krštenje i sakrament pokore donekle se pak slažu u svojemu učinku, budući da je svaki izravno određen protiv krivnje, što nije slučaj u drugim sakramentima: ipak se razlikuju u tome što se sakrament pokore, budući da su čini primatelja kao njegova tvar, ne može podijeliti osim odraslima, koji trebaju biti raspoloženi za primanje sakramentalnoga učinka; dok se krštenje podjeljuje ponekad odraslima, a ponekad djeci i drugima kojima nedostaje upotreba razuma, tako da krštenjem djeca primaju milost i otpuštenje grijeha bez ikakvoga prethodnoga raspoloženja, dok odrasli to ne primaju, jer se od njih traži da budu raspoloženi uklanjanjem neiskrenosti. To raspoloženje ponekad prethodi njihovu krštenju vremenskim prvenstvom, bivajući dostatno za primanje milosti prije nego što su stvarno kršteni, ali ne prije nego što su došli do spoznaje istine i začeli želju za krštenjem. U drugim vremenima to raspoloženje ne prethodi primanju krštenja vremenskim prvenstvom, nego je istodobno s njim, i tada se milost otpuštenja krivnje podjeljuje po primanju krštenja. S druge strane, milost se nikada ne daje po sakramentu pokore osim ako primatelj nije raspoložen bilo istodobno bilo prije. Otuda vlast ključeva djeluje na otpuštenje krivnje, bilo time što se želi, bilo time što se stvarno vrši, baš kao i krsne vode. Ali baš kao što krštenje ne djeluje kao glavni djelatnik nego kao glazbalo, i ne ide tako daleko da prouzroči samo primanje milosti, čak ni glazbalno [vidi bilješku na početku ovoga članka], nego tek raspolaže primatelja za milost kojom se njegova krivnja otpušta, tako je i s vlašću ključeva. Zato sam Bog izravno otpušta krivnju, a krštenje djeluje po Njegovoj moći glazbalno, kao neživo glazbalo, a svećenik kao živo glazbalo, kakav je sluga, prema Filozofu (Ethic. viii, 11): i posljedično svećenik djeluje kao poslužitelj. Otuda je jasno da je vlast ključeva određena, na neki način, za otpuštenje krivnje, ne kao da uzrokuje to otpuštenje, nego kao da raspolaže za nj. Posljedično, ako čovjek prije primanja odrješenja nije bio savršeno raspoložen za primanje milosti, primio bi milost u samom času sakramentalne ispovijedi i odrješenja, pod uvjetom da nije postavio nikakvu zapreku. Jer kad ključ ni na koji način ne bi bio određen za otpuštenje krivnje, nego samo za otpuštenje kazne, kako neki drže, ne bi bilo nužno imati želju za primanjem učinka ključeva kako bi čovjeku bili oprošteni grijesi, baš kao što nije nužno imati želju za primanjem drugih sakramenata koji nisu određeni za otpuštenje krivnje, nego protiv kazne. No to nam omogućuje vidjeti da on nije određen za otpuštenje krivnje [kao glavni uzrok], zato što upotreba ključeva, kako bi bila djelotvorna, uvijek zahtijeva raspoloženje sa strane primatelja sakramenta. A isto bi vrijedilo i za krštenje kad se nikada ne bi podjeljivalo osim odraslima.
Odgovor na 1. prigovor: kako Učitelj kaže u tekstu (Sent. iv, D, 18), vlast opraštanja grijeha bila je povjerena svećenicima, ne zato da bi ih opraštali vlastitom vlašću, jer to pripada Bogu, nego da bi, kao poslužitelji, proglasili [vidi bilješku na početku ovoga članka] djelovanje Boga Koji oprašta. To se pak događa na tri načina. Prvo, proglašenjem ne sadašnjega, nego budućega oproštenja, bez ikakva surađivanja u tome: i tako su sakramenti Staroga zakona označivali Božansko djelovanje, tako da je svećenik Staroga zakona samo proglašavao, a nije vršio opraštanje grijeha. Drugo, proglašenjem sadašnjega oproštenja bez ikakva surađivanja u njemu: i tako neki kažu da sakramenti Novoga zakona označuju podjeljivanje milosti, koju Bog daje kada se sakramenti podjeljuju, a da sakramenti ne sadrže nikakvu snagu koja proizvodi milost, prema kojemu bi mišljenju čak i vlast ključeva samo proglašavala Božansko djelovanje koje ima svoj učinak u otpuštenju krivnje kada se sakrament podijeli. Treće, označavanjem Božanskoga djelovanja koje tada i ondje uzrokuje otpuštenje krivnje, i surađivanjem prema tom učinku raspoloživo i glazbalno: i tada, prema drugom i uobičajenijem mišljenju, sakramenti Novoga zakona proglašavaju čišćenje koje je Bog izvršio. Na taj način također svećenik Novoga zavjeta proglašava primatelja odriješenim od krivnje, jer govoreći o sakramentima, ono što se pripisuje vlasti poslužitelja mora biti u skladu sa sakramentom. Niti je nerazložno to što ključevi Crkve raspolažu pokornika za otpuštenje njegove krivnje iz činjenice da je krivnja već otpuštena, baš kao što nije nerazložno ni to da krštenje, promatrano samo po sebi, uzrokuje raspoloženje u onome tko je već posvećen.
Odgovor na 2. prigovor: niti sakrament pokore niti sakrament krštenja svojim djelovanjem ne uzrokuje milost ili otpuštenje krivnje izravno, nego samo raspoloživo [Sv. Toma ovdje slijedi mišljenje Petra Lombarda i odgovara niječno. Poslije u životu promijenio je mišljenje. Usp. TP, pit. 62, čl. 1; TP, pit. 64, čl. 1; TP, pit. 86, čl. 6]. Otuda je Odgovor na 3. prigovor očigledan. Ostali argumenti pokazuju da vlast ključeva ne ostvaruje otpuštenje krivnje izravno, i to valja prihvatiti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.