Suppl., q. 17, a. 2
Je li ključ vlast vezivanja i odrješivanja, itd
Prigovor 1. Čini se da ključ nije vlast vezivanja i odrješivanja, kojom „crkveni sudac ima pripustiti dostojne u kraljevstvo i isključiti nedostojne“ iz njega, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 16). Jer duhovna vlast podijeljena u sakramentu isto je što i biljeg. No čini se da ključ i biljeg nisu isto, budući da se po biljegu čovjek usmjerava prema Bogu, dok se po ključu usmjerava prema svojim podložnicima. Dakle, ključ nije vlast.
Prigovor 2. Nadalje, crkveni sudac jest samo onaj tko ima jurisdikciju, koja se ne daje u isto vrijeme kada i redovi. No ključevi se daju pri podjeljivanju redova. Dakle, u definiciji ključeva nije trebalo spominjati crkvenoga suca.
Prigovor 3. Nadalje, kada čovjek ima nešto od samoga sebe, ne treba ga neka djelatna moć privoditi činu. No čovjek biva pripušten u kraljevstvo samom činjenicom što je dostojan. Dakle, ne tiče se vlasti ključeva pripustiti dostojne u kraljevstvo.
Prigovor 4. Nadalje, grješnici su nedostojni kraljevstva. No Crkva moli za grješnike, da odu u nebo. Dakle, ona ne isključuje nedostojne, nego ih pripušta, što se nje tiče.
Prigovor 5. Nadalje, u svakom uređenom nizu djelatnika posljednja svrha pripada glavnomu, a ne glazbalnomu djelatniku. No glavni djelatnik s obzirom na čovjekovo spasenje jest Bog. Dakle, pripuštanje u kraljevstvo, koje je posljednja svrha, pripada Njemu, a ne onima koji imaju ključeve, koji su kao glazbalni ili poslužiteljski djelatnici.
Odgovaram: prema Filozofu (De Anima ii, text. 33), „moći se definiraju po svojim činima“. Zato, budući da je ključ svojevrsna vlast ili moć, treba ga definirati po njegovu činu ili upotrebi, a upućivanje na čin trebalo bi uključivati njegov objekt iz kojega poprima svoju vrstu, i način djelovanja po kojemu se pokazuje da je moć dobro uređena. No čin duhovne vlasti jest otvoriti nebo, ne apsolutno, budući da je već otvoreno, kako je gore rečeno (čl. 1, ad 1), nego za ovoga ili onoga čovjeka; a to se ne može učiniti na uredan način bez dužnoga razmatranja dostojnosti onoga koga treba pripustiti u nebo. Otuda gornja definicija ključa navodi rod, naime „vlast“, subjekt vlasti, naime „crkvenoga suca“, i čin, naime „isključivanja ili pripuštanja“, što odgovara dvama činima tvarnoga ključa a to su otvaranje i zatvaranje; objekt kojega se čina spominje u riječima „iz kraljevstva“, a način u riječima „dostojne“ i „nedostojne“, jer se uzima u obzir dostojnost ili nedostojnost onih nad kojima se čin vrši.
Odgovor na 1. prigovor: ista moć biva usmjerena na dvije stvari od kojih je jedna uzrok druge, kao što je toplina, u vatri, usmjerena na to da stvar učini vrućom i da je rastali. A budući da svaka milost i otpuštenje u otajstveno tijelo dolazi od njegove glave, čini se da je u biti ista vlast po kojoj svećenik može posvećivati i po kojoj može odrješivati i vezivati, ako ima jurisdikciju, te da postoji samo pojmovna razlika, prema tome kako se odnosi na različite učinke, baš kao što se za vatru u jednom pogledu kaže da ima moć grijanja, a u drugom moć taljenja. I zato što biljeg svećeničkoga reda nije ništa drugo doli vlast vršenja onoga čina za koji je svećenički red ponajprije određen (ako tvrdimo da je to isto što i duhovna vlast), stoga su biljeg, vlast posvećivanja i vlast ključeva jedno te isto u biti, ali se razlikuju pojmovno.
Odgovor na 2. prigovor: sva se duhovna vlast podjeljuje svojevrsnim posvećenjem. Stoga se ključ daje zajedno s redom: no upotreba ključa zahtijeva dužnu tvar, to jest puk podložan po jurisdikciji, tako da svećenik sve dok nema jurisdikciju ima ključeve, ali ne može vršiti čin ključeva. A budući da se ključ definira po svojemu činu, njegova definicija sadrži upućivanje na jurisdikciju.
Odgovor na 3. prigovor: osoba može biti dostojna imati nešto na dva načina: ili tako da ima pravo posjedovati to, i tako onaj tko je dostojan već ima nebo otvoreno pred sobom; ili tako da je prikladno da to primi, i tako vlast ključeva pripušta one koji su dostojni, ali kojima nebo još nije posve otvoreno.
Odgovor na 4. prigovor: baš kao što Bog ne otvrdnjuje ulivanjem zloće, nego uskraćivanjem milosti, tako se i za svećenika kaže da isključuje, ne kao da postavlja zapreku ulasku, nego zato što ne uklanja zapreku koja je ondje, budući da je ne može ukloniti osim ako je Bog već nije uklonio. [Sv. Toma ovdje slijedi mišljenje Petra Lombarda i odgovara niječno. Poslije u životu promijenio je mišljenje. Usp. TP, pit. 62, čl. 1; TP, pit. 64, čl. 1; TP, pit. 86, čl. 6.] Otuda se moli Boga da On odriješi, kako bi bilo mjesta za svećenikovo odrješenje.
Odgovor na 5. prigovor: Svećenikov čin ne odnosi se neposredno na kraljevstvo, nego na sakramente, s pomoću kojih čovjek prispijeva u kraljevstvo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.