Suppl., q. 17, a. 3
Postoje li dva ključa ili samo jedan
Prigovor 1. Čini se da ne postoje dva ključa, nego samo jedan. Jer jedna brava zahtijeva samo jedan ključ. No brava za čije se uklanjanje traže ključevi Crkve jest grijeh. Dakle, Crkva ne traži dva ključa za jedan grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, ključevi se daju pri podjeljivanju redova. No znanje nije uvijek posljedica ulijevanja, nego se ponekad stječe, niti ga posjeduju svi oni koji su zaređeni, a posjeduju ga neki koji nisu zaređeni. Dakle, znanje nije ključ, tako da postoji samo jedan ključ, naime vlast suđenja.
Prigovor 3. Nadalje, vlast koju svećenik ima nad otajstvenim tijelom Kristovim izvire iz vlasti koju ima nad pravim tijelom Kristovim. No vlast posvećivanja pravoga tijela Kristova samo je jedna. Dakle, i vlast koja se odnosi na otajstveno tijelo Kristovo samo je jedna. No to je ključ. Dakle, itd.
Prigovor 4. S druge strane, Čini se da postoje više od dva ključa. Jer baš kao što su čovjeku za djelovanje potrebni znanje i moć, tako je i volja. No znanje rasuđivanja ubraja se u ključ, a tako i vlast suđenja. Dakle, i volju za odrješenjem trebalo bi ubrojiti u ključ.
Prigovor 5. Nadalje, sve tri Božanske Osobe otpuštaju grijehe. Svećenik je pak, po ključevima, poslužitelj za otpuštanje grijeha. Dakle, trebao bi imati tri ključa, kako bi bio suobličen Trojstvu.
Odgovaram: kad god neki čin zahtijeva prikladnost sa strane primatelja, dvije su stvari nužne u onome tko treba izvršiti čin, naime prosudba o prikladnosti primatelja i izvršenje čina. Zato u činu pravednosti kojim se čovjeku daje ono što zaslužuje, treba postojati prosudba kako bi se razlučilo zaslužuje li on primiti. Opet, za obje te stvari nužan je autoritet ili vlast, jer ne možemo dati osim onoga što imamo u svojoj vlasti; niti može biti prosudbe bez prava da se ona provede, budući da je prosudba određena za jednu pojedinačnu stvar, koje određenje u motrilačkim stvarima crpi iz prvih načela koja se ne mogu pobijati, a u praktičnim stvarima iz zapovjedne vlasti koja pripada onomu tko sudi. A budući da čin ključa zahtijeva prikladnost u osobi nad kojom se vrši, jer crkveni sudac s pomoću ključa „pripušta dostojne i isključuje nedostojne“, kako se može vidjeti iz gore navedene definicije (čl. 2), stoga sudac zahtijeva i prosudbu rasuđivanja kojom prosuđuje da je čovjek dostojan, kao i sam čin primanja (ispovijedi toga čovjeka); a za obje ove stvari nužna je određena vlast ili autoritet. Prema tome možemo razlikovati dva ključa, od kojih se prvi odnosi na prosudbu o dostojnosti osobe koju treba odriješiti, dok se drugi odnosi na samo odrješenje. Ta su dva ključa različita, ne u biti autoriteta, budući da oba pripadaju poslužitelju po snazi njegove službe, nego u usporedbi s njihovim dotičnim činima, od kojih jedan pretpostavlja drugi.
Odgovor na 1. prigovor: jedan je ključ određen neposredno za otvaranje jedne brave, ali nije neprikladno da jedan ključ bude određen za čin drugoga. Tako je u ovom slučaju. Jer drugi ključ, a to je vlast vezivanja i odrješivanja, otvara bravu grijeha neposredno, ali ključ znanja pokazuje komu tu bravu treba otvoriti.
Odgovor na 2. prigovor: postoje dva mišljenja o ključu znanja. Neki naime kažu da je znanje promatrano kao habitus, stečeni ili uliveni, ključ u ovom slučaju, te da ono nije glavni ključ, nego se naziva ključem time što je podređeno drugomu ključu: tako da se ne naziva ključem kada drugi ključ nedostaje, primjerice u obrazovana čovjeka koji nije svećenik. I premda svećenicima ponekad nedostaje taj ključ, time što su bez znanja, stečenoga ili ulivenoga, o odrješivanju i vezivanju, ipak se ponekad služe svojim naravnim nastojanjima, što oni koji drže to mišljenje nazivaju ključićem, tako da premda se znanje ne podjeljuje zajedno s redovima, ipak podjeljivanjem redova znanje postaje ključ što prije nije bilo. Čini se da je to bilo mišljenje Učitelja (Sent. iv, D, 19). No čini se da se to ne slaže s riječima Evanđelja, kojima su ključevi obećani Petru (Mt 16,19), tako da se u redovima daju ne samo jedan nego dva. Iz kojega razloga drugo mišljenje drži da ključ nije znanje promatrano kao habitus, nego ovlast za vršenje čina znanja, koja je ovlast ponekad bez znanja, dok je znanje ponekad prisutno bez ovlasti. To se može vidjeti čak i na svjetovnim sudovima, jer svjetovni sudac može imati ovlast suditi a da nema znanje zakona, dok drugi čovjek, naprotiv, ima znanje zakona a da nema ovlast suditi. A budući da se čin suđenja na koji je čovjek obvezan po ovlasti koja mu pripada, a ne po svojemu habitusu znanja, ne može dobro izvršiti bez obiju navedenih stvari, ovlast suđenja, koja je ključ znanja, ne može bez grijeha prihvatiti onaj komu nedostaje znanje; dok se znanje lišeno ovlasti može posjedovati bez grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: vlast posvećivanja usmjerena je na samo jedan čin druge vrste, stoga se ne ubraja među ključeve, niti se umnaža kao vlast ključeva, koja je usmjerena na različite čine, premda je s obzirom na bit moći i autoriteta samo jedna, kako je gore rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: svatko ima slobodu htjeti, tako da nitko ne treba ovlast za htijenje; stoga se volja ne računa kao ključ.
Odgovor na 5. prigovor: sve tri Osobe otpuštaju grijehe na isti način kao jedna Osoba, stoga nema potrebe da svećenik, koji je poslužitelj Trojstva, ima tri ključa: a to više što volja, koja se prisvaja Duhu Svetomu, ne zahtijeva nikakav ključ, kako je gore rečeno (ad 4).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.