Suppl., q. 17, a. 1
Trebaju li postojati ključevi u Crkvi
Prigovor 1. Čini se da u Crkvi nema potrebe za ključevima. Jer nema potrebe za ključevima kako bi se ušlo u kuću čija su vrata otvorena. No pisano je (Otk 4,1): „Pogledah, a ono otvorena vrata na nebu“, a ta su vrata Krist, jer je sam za sebe rekao (Iv 10,7): „Ja sam vrata“. Dakle, Crkvi ne trebaju ključevi za ulazak u nebo.
Prigovor 2. Nadalje, ključ je potreban za otvaranje i zatvaranje. No to pripada samo Kristu, „koji otvara i nitko ne zatvara, zatvara i nitko ne otvara“ (Otk 3,7). Dakle, Crkva nema ključeve u rukama svojih poslužitelja.
Prigovor 3. Nadalje, pakao se otvara svakomu komu je nebo zatvoreno, i obrnuto. Dakle, tko god ima ključeve neba, ima i ključeve pakla. No za Crkvu se ne kaže da ima ključeve pakla. Dakle, ona nema ni ključeve neba.
Naprotiv, pisano je (Mt 16,19): „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“. Nadalje, svaki djelitelj treba imati ključeve stvari koje dijeli. No poslužitelji Crkve djelitelji su božanskih otajstava, kako se vidi iz 1 Kor 4,1. Dakle, oni bi trebali imati ključeve.
Odgovaram: u tvarnim stvarima ključ je glazbalo za otvaranje vrata. Vrata pak kraljevstva zatvorena su nam po grijehu, kako s obzirom na ljagu tako i s obzirom na dug kazne. Zato se vlast uklanjanja te zapreke naziva ključem. Ta je vlast po autoritetu u Božanskom Trojstvu; otuda neki kažu da Bog ima ključ „autoriteta“. No Krist Čovjek imao je vlast ukloniti gornju zapreku po zasluzi svoje Muke, za koju se također kaže da otvara vrata; otuda neki kažu da On ima ključeve „izvrsnosti“. A budući da su „sakramenti od kojih je Crkva sazdana potekli iz Kristova boka dok je spavao na križu“ [Augustin, Enarr. in Ps 139], djelotvornost Muke ostaje u sakramentima Crkve. Zato se određena vlast za uklanjanje spomenute zapreke podjeljuje poslužiteljima Crkve, koji su djelitelji sakramenata, ne njihovom vlastitom, nego Božanskom vlašću i Mukom Kristovom. Ta se vlast u prenesenom smislu naziva ključem Crkve, i to je ključ „službe“.
Odgovor na 1. prigovor: vrata neba, promatrana sama po sebi, uvijek su otvorena, ali se kaže da su nekomu zatvorena zbog neke zapreke protiv ulaska u njih, koja se nalazi u njemu samome. Zapreka koju je cjelokupna ljudska narav baštinila od grijeha prvoga čovjeka uklonjena je Kristovom Mukom; otuda je, nakon Muke, Ivan vidio otvorena vrata na nebu. Pa ipak ta vrata još uvijek ostaju zatvorena ovomu ili onomu čovjeku zbog istočnoga grijeha koji je ugovorio, ili stvarnoga grijeha koji je počinio: stoga trebamo sakramente i ključeve Crkve.
Odgovor na 2. prigovor: to se odnosi na Njegovo zatvaranje Limba, tako da od tada nitko više onamo ne ide, i na Njegovo otvaranje Raja, pošto je zapreka naravi uklonjena Njegovom Mukom.
Odgovor na 3. prigovor: ključ kojim se pakao otvara i zatvara jest vlast podjeljivanja milosti, kojom se čovjeku otvara pakao, tako da ga se izbavi iz grijeha koji je vrata pakla, i zatvara, tako da čovjek uz pomoć milosti više ne pada u grijeh. Vlast pak podjeljivanja milosti pripada samo Bogu, zbog čega je On taj ključ zadržao za Sebe. No ključ kraljevstva također je vlast otpuštanja duga vremenite kazne, koji dug priječi čovjeka da uđe u kraljevstvo; dosljedno tome, ključ kraljevstva može se dati čovjeku prije nego ključ pakla, jer oni nisu isti, kako je jasno iz rečenoga. Jer čovjek može biti oslobođen od pakla otpuštenjem duga vječne kazne, a da ne bude odmah pripušten u kraljevstvo, zbog toga što još duguje vremenitu kaznu. Može se također odgovoriti, kako neki navode, da je ključ neba ujedno i ključ pakla, budući da ako se jedno čovjeku otvori, drugo mu je, iz toga samoga razloga, zatvoreno, ali ime preuzima od boljega od ta dva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.